КANONIZACIJA ALOJZIJA STEPINCA - IZAZOVI I ODGOVORI
Fotografije na koricama:
Stepinac u gostima kod Pavelića 1941. godine,
Na paradi u Zagrebu u maju 1945, nakon ulaska JNA i
Crvene armije sede Stepinac, Bakarić i pukovnik NKVD Rak.

Svakog Vidovdana biva nam jasno da je Kosovski zavet nerazorivo jezgro našeg bića: on pokreće i na oslobodilačke podvige — 1912, Stara Srbija je oslobođena jurišima heroja koji su sebe smatrali „osvetnicima Kosova“, a Gavrilo Princip je na Vidovdan 1914. krenuo za Obilićem, ali i za trpljenje nevolja i velike nepravde pod vlašću silnika ovoga sveta, sa nadom u vaskrsenje Srpstva i čoveštva.
Takve mogućnosti čitanja Kosova se održavaju i na stvaralačke pristupe velikih Srba koji pred očima imaju Lazara i njegove sapričasnike: u njihovim delima odjekuje kliktanje slobodi koja je naše nerazorivo opredeljenje za nepristajanje na zlo, ali ima i suočavanja sa crnom, a viševekovnom, činjenicom da je, kako reče Crnjanski, „jauk i groblje narod moj“, i da, kao u „Seobama“, ginemo „po tuđoj volji i za tuđ račun“.
Za zavetne likove i protiv robotizacije
Potpisnik ovih redova, sa svim ograničenjima koja je nasledio i stekao, nastoji da pripada svetosavsko-vidovdanskoj tradiciji svog naroda. I živi, koliko mu je to moguće, u skladu sa rečju Žarka Vidovića:
„Posebnost neke nacionalne zajednice — i samo njeno postojanje — je u ljubavi prema LIKOVIMA. Konkretno: Srbi bi bili duhovna zajednica kad bi međusobno bili povezani zanesenošću likovima kakvi su PESNIČKI likovi Kneza Lazara, Miloša Obilića, Karađorđa, Igumana Stefana, Vladike Danila, Igumana Teodosija Mrkojevića, Bogdana Zimonjića — likova iz pesničkih dela srpskog jezika!“
Poduhvat ovog sajta će, između ostalog, biti u tome da zavetnost izlaže u skladu sa ljubavlju prema dragocenim likovima naše povesnice.
Sajt koji čitalac i gledalac ima pred sobom nastaje u doba u kome veštačka inteligencija kreće u pohod ka konačnom transhumanizmu kao prevazilaženju čoveka i stvaranju „veštačkog boga“ sajber univerzuma. Potpisnik ovih redova je sasvim svestan da njegovo pisanje i javni nastupi ne mogu da zaustave procese koji vode ka konačnom rušenju hrišćanskog poretka u svetu i ka privremenom trijumfu zla. Ali, on je takođe sasvim svestan reči koje je jedan ruski kaluđer uputio boljševicima: „Vi ćete pobediti, ali posle svih pobednika pobediće Hristos“. Dakle, Hristos je pobedio. Na nama je samo da uz Pobednika budemo do kraja.
Potpisnik ovih redova će, ako Bog da, čitaocima sajta redovno nuditi sadržaje za koje veruje da će pomoći da se snađemo u vremenu u kome je, kako reče Bodrijar, sve više informacija, a sve manje smisla. Pored tekstova i knjiga, biće tu i video sadržaji, snimani i kao pojedinačni i u izvesnim ciklusima.
Stari sajt i novi poduhvati
Potpisnik ovih redova izražava veliku blagodarnost administratoru prethodnog sajta, gospodinu Saši Novakoviću, koji je uložio veliki trud i ljubav u predstavljanje njegovog stvaralaštva. Zahvalnost ide i gospodinu Radiši Petroviću, koji je materijalno pomagao rad sajta.
Sa novog sajta postojaće trajna veza sa starim sajtom, na kome ima mnogo bitnog materijala, od tekstova, preko vizuelnih sadržaja, do knjiga: vladimirdimitrijevic.com.
Stari sajt Vladimira Dimitrijevića ostaje dostupan kao arhiva dosadašnjih tekstova, knjiga i javnih nastupa.
Na ovom sajtu nalaze se i linkovi ka knjigama i video zapisima koji postoje na Internetu.
Sajt će biti moguće i materijalno podržati preko Patreon stranice, uz nastojanje da on bude sredstvo borbe za slobodu mišljenja i delovanja, a protiv svake totalitarne robotizacije uma i duha. „Krajcara je malen darak, al’ golema zadužbina“, kaže naš narod.
Na sajtu ćemo prenositi, sa njihovom dozvolom, i tekstove drugih autora, koji se uklapaju u opšta načela za koja se vodi borba.
Sajt će ukazivati i na izdavačke kuće u kojima potpisnik sarađuje. To su, između ostalih:
Tu će biti i linkova ka sajtovima na kojima potpisnik ovih redova objavljuje svoje članke:
Nastojaćemo da objavljujemo i tekstove na ruskom i engleskom jeziku.
Smisao svakog našeg rada je služba Hristu Bogočoveku, Koji nam se, u Svetoj Liturgiji, daruje kao, po reči Svetog Ignjatija Bogonosca, „lek besmrtnosti“. Liturgija otkriva suštinu ljudskog bića kao zajedničarskog. Čovek nije sam sebi dovoljan, niti je stvoren kao pojedinac odsečen od drugih, već kao biće za zajednicu. Ta zajednica se u punoti projavljuje u Liturgiji, u kojoj svaka individualna sudbina pronalazi svoje mesto u sabornoj celini. Liturgija je živi poredak koji obnavlja svet u istini, ljubavi i slobodi. Ona povezuje nebo i zemlju, prošlost i budućnost, vreme i večnost.
Kada kultura izgubi liturgijsku osnovu, ona postaje prazna, dekorativna, bez suštinskog usmerenja. Liturgija je, po Žarku Vidoviću, praznična svest, koja ne živi u svakodnevnom vremenu, već u ritmu praznika kao susreta sa Smislom. To je čas preobražaja, u kome čovek spoznaje da postoji nešto više od svakodnevice, Telo Crkve koje je Hristos.
Dok obred može postati prazna forma, Liturgija je uvek živa, jer u nju stupaju živi ljudi Gospodnji. Svaki čin umetnosti, filosofije, pa i običnog života, može postati liturgijski ako teži samoprevazilaženju i ako je prožet prazničnim duhom.
Po Žarku Vidoviću, u osnovi istorijske svesti Srba je liturgijski poredak. Narodi koji gube osećaj za liturgiju postaju istorijski dezorijentisani, lišeni svesti o zajedničkom pozivu i zajedničkoj sudbini. Zato je liturgija, u širem smislu, i politika — ali ne kao borba za moć, već kao služba narodu u istini i ljubavi.
Dok tragedija razotkriva palost čoveka, Liturgija ga poziva na vaskrsenje. Liturgija je svedočanstvo da Smisao nije izgubljen, već da nas čeka u Hristu.
Molitvama Svetog Save i kneza Lazara sa svom Nebeskom Srbijom, Gospode, blagoslovi!

Rođenje Hristovo svetu je dalo hrišćanstvo. A hrišćanstvo je svetu dalo hrišćane, koji se nisu bojali da ispovedaju svoju veru. Vredi se setiti toga, u ovim teškim danima, kada nam izgleda da zlo zauvek pobeđuje. Pred nama je autobiografsko svedočenje ruskog hrišćanskog filosofa, Nikolaja Berđajeva, o saslušanju kome ga je podvrgao Feliks Đeržinski, zloglasni šef ČEKE, boljševičke tajne policije, koja je pohapsila na desetine hiljada ljudi, među kojima su bili episkopi, sveštenici, vernici. Ovo svedočenje, iz Berđajevljeve „Samospoznaje“, u nastavku ima i zapisnik sa drugog saslušanja ruskog mislioca, pre no što je, sa stotinak drugih umnika i naučnika, 1922. proteran iz Sovjetskog Saveza, pod pretnjom smrti ako se vrati.Čitajmo i uverimo se šta je hrišćanstvo, koje je Hristos utemeljio Svojim Rođenjem i Vaskrsenjem. HRISTOS SE RODI!
NIKOLAJ BERĐAJEV: SUSRET SA ĐERŽINSKIM
Ne mogu reći da su me sovjetske vlasti posebno progonile. Ali sam dva puta hapšen, služio sam kaznu u Čeki i GPU, mada kratko, i, što je još važnije, proteran sam iz Rusije i već dvadeset pet godina živim u inostranstvu. Prvi put sam uhapšen 1920. godine, u vezi sa slučajem takozvanog Taktičkog centra, sa kojim nisam imao direktne veze. Ali mnogi moji dobri poznanici su uhapšeni. Kao rezultat toga, bio je veliki sudski proces, ali ja nisam bio uključen u njega. Jednom, kada sam sedeo u unutrašnjem zatvoru Čeke, u ponoć sam pozvan na ispitivanje. Vodili su me kroz beskrajan broj mračnih hodnika i stepeništa. Konačno, stigli smo do čistijeg, svetlijeg hodnika sa tepihom i ušli u veliku, jarko osvetljenu kancelariju sa kožom polarnog medveda na podu. Na levoj strani, blizu stola, stajao je meni nepoznat čovek u vojnoj uniformi sa crvenom zvezdom. Bio je plav, sa tankom, šiljatom bradom, sa sivim, tupim i melanholičnim očima. Bilo je nečeg blagog u njegovom izgledu i ponašanju, osećaja dobrog vaspitanja i učtivosti. Zamolio me je da sednem i rekao: „Zovem se Đeržinski.“ Ovo ime čoveka koji je stvorio Čeku smatralo se krvavim i plašilo je celu Rusiju. Bio sam jedina osoba među brojnim uhapšenima koju je ispitivao sam Đeržinski.
Opširnije: NA BOŽIĆ SA BERĐAJEVOM: UMESTO ČESTITKE ZA ROŽDESTVO 2025/26. GODINE
MEJL JE STIGAO Od svog saborca, koji je pročitao tekst o “delomparizaciji” Srbije, primio sam elektronsku poštu:“Dragi Vladimire, hvala ti što si u nastavku "antilomparizacije" faktički potvrdio sve što sam u citiranom mejlu pisao. Kada bi Lompara u prvi plan stavljala patriotska opozicija, svesrdno bih to podržao. Ali, oni koji finansiraju i upravljaju studentskim buntom (ne volim da kažem "deca" za studente, to su odrasli ljudi) to neće uraditi. Izigraće ga, kao i sve patriote koji budu u toj ujdurmi učestvovali. Ja studentima ne verujem apriori. Ima ih raznih. Verujem samo onima koje znam, to su moji studenti. A njih je malo. Mnogi studenti su zaraženi evropskom pošasti. Seti se samo majdana u Kijevu. "Kafa u bečkoj operi i čipkaste gaćice", kako je na nekom transparentu tamo pisalo.“ Tako je pisao moj saborac iz doba borbe protiv rušenja obrazovanja u Srbiji. Sve to zvuči trezveno.
Opširnije: Da li je Ljotić bio u pravu ili opet o borbi neprestanoj

Srpska Pravoslavna Crkva odavno je izložena ekumenizmu i modernizmu – snažan uticaj na njenu teologiju izvršili su, pod zapadnim uticajem uobličeni, mislioci kakvi su bili mitropolit Jovan ( Zizjulas ) i protojerej Aleksandar Šmeman. O uticaju Zizjulasa i njegove teologije potpisnik ovih redova je već pisao (1), a ovo je tekst ( sa knjigom na poklon ) o liturgijskim reformama kako ih je shvatao protojerej Aleksandar Šmeman.
Drugi vatikanski koncil je srušio rimokatolicizam do temelja. Vođen od strane masonske klike sa papom Pavlom Šestim na čelu, on je, u ime osavremenjavanja vere, razorio i ono malo svetopredanjskog duha koji je postojao u rimokatolicizmu. Kada se koncil 1965. završio, otpočeo je i kraj tradicionalnog obličja najveće zapadne konfesije. Ispričavši ukratko o tome šta se desilo na Drugom vatikanskom koncilu, ruski rimokatolik - tradicionalista Dimitrije Pučkin podsetio je pravoslavne čitaoce, kojima se neposredno obratio, na posledice bogoslužbenih izmena, kao i ekumenističkog relativizma: „Neki će reći: „O čemu to, zapravo, čitamo? Čega ima zanimljivog u svim tim unutarrimokatoličkim nesuglasicama za pravoslavnog vernika?” Odgovorićemo da ima time što slične reforme mogu biti vremenom sprovedene i u Pravoslavnoj Crkvi. Čaadajev je jednom izvrsno primetio: „Samo je bolest zarazna, a zdravlje nije; isto to je i sa zabludom i istinom. Eto zašto se zablude šire brzo, a istina sporo”. Ovo se u potpunosti odnosi i na kugu ekumenizma i modernizma. Drugi vatikanski koncil je odobrio ekumenizam, to jest, takvo shvatanje težnje prema hrišćanskom jedinstvu, koja dogmatski različite veroispovesti posmatra kao ravnopravne partnere u dijalogu, uvodeći na taj način ravnopravnost istine i zablude. Dekret o ekumenizmu tvrdi kako, navodno, inoslavne crkve „nisu lišene značaja i vrednosti u tajni spasenja”, a njihovi obredi su „u stanju da otvore pristup opštenju radi spasenja”.
Ovo je, ponovo, moja knjiga o drugosrbijanštini, neotitoizmu maskiranom u kosmopolitski univerzalizam. Ona je pisana godinama, i raznim povodima.
Pisana je lično, polemično, sa strašću čoveka koji ne podnosi laž u ime humanizma i obmane u ime „svetlije budućnosti“.
Pisao ju je čovek koji, i dalje, ne može da veruje da je drugosrbijanštini omražen Vladika Nikolaj, istinski hrišćanski kosmopolita, a omiljen Titov sluga i kvazidisident, Koča Popović.
Drugosrbijanstvo je udarna pesnica naših neprijatelja, koji su okupljeni u NATO Zapadu, jer je pokret njihovih domaćih glasnogovornika. Kao navodni „mali Rusi na Balkanu“, mi, po njihovom mišljenju, nemamo pravo da budemo žrtve, mada smo jedan od najstradalnijih evropskih naroda, koji je vekovima „targetiran“ zato što je, na granici Istoka i Zapada, sprečavao papstvo da prodire ka Istoku.
Opširnije: Sa Drugom Srbijom iz dana u dan: NATO kosmopolitizam i koprokultura (knjiga na poklon)
O KNJIZIPred čitaocima je knjiga o Nebojši M. Krstiću, čoveku sa krstom, koji je stradao u nameštenoj saobraćajnoj nesreći uoči Vavedenja 2001. godine. Izlazak knjige pomogao je Dušan Vuksanović, na čemu iskreno blagodarimo. U uvodu, dajemo nekoliko svedočenja o dobu u kome je vođena borba za Srbiju kao ikonu. Pred čitaocima je knjiga o Nebojši M. Krstiću, čoveku sa krstom, koji je stradao u nameštenoj saobraćajnoj nesreći uoči Vavedenja 2001. godine. Izlazak knjige pomogao je Dušan Vuksanović, na čemu iskreno blagodarimo. U uvodu, dajemo nekoliko svedočenja o dobu u kome je vođena borba za Srbiju kao ikonu.
Tu je, pre svega, svedočenje o časopisu „Obraz“ i prvoj knjizi Nebojše M. Krstića.
„Obraz“ je, kao časopis pri Misionarskoj školi hrama Svetog Aleksandra Nevskog u Beogradu, imao za cilj – školu sa verom, politiku sa poštenjem, vojsku sa rodoljubljem, državu sa Božjim blagoslovom, to jest, sve ono o čemu je Sveti vladika Nikolaj pisao u svom delu „Reči srpskom narodu kroz tamnički prozor“.
Časopis se čitao i u Beogradu i na Palama, i u Kotoru i u Nišu, ali i u Dijaspori. Monarhizam, antikomunizam, razobličavanje Novog svetskog poretka-i krajnje naivna, ali i krajnje iskrena vera, da će svi to shvatiti s Božjom pomoću. Naročito smo naglašavali koliko je partijašenje štetno po našu nacionalnu svest, jer partije postaju svojevrsne religiozne sekte, a njihovi vođi gurui.
Naravno,sredstava za objavljivanje nije bilo: izašla su četiri broja, i to je bilo to…
Ali, trag je ostao.
Tada je, u doba pokretanja časopisa, izašla Nebojšina prva knjiga „Politika i obraz“.
Opširnije: NEBOJŠA KRSTIĆ NAM SE VRATIO: Povodom knjige "U znaku neba i krsta"

Ovo je kratki tekst Vladike Nikolaja o čuvenom karlovačkom proti Nikoli Begoviću, iz koga se vidi kakav je Nikolajev primer pravog sveštenika. I zaista – čitava naša istorija ne može se zamisliti bez uzornih sveštenika, jer su, kako kaže narodna pesma,“popovi – srpski učitelji“. Prvi u hramu i u narodnom životu, i, kad neprijatelj krene, prvi na kocu i konopcu, oni su orijentir svete srpske borbe za Krst časni i Slobodu zlatnu. U nastavku, potpisnik ovih redova čitaocima nudi svoju knjigu o sveštenicima koje je znao i najdublje poštovao – da se ne zaboravi, i da ne zaboravimo. Knjiga „Trista – bez popa ništa: Vitezovi od pričasne čaše“ će, verujemo, pomoći čitaocu da shvati šta je cilj i smisao naše duhovne borbe.
I
Čuveni pop Nikola Begović rekao je: „Vavjek sam držao da je bolje poštenje nego življenje. A tome me je učila mati moja.“
II
Isti taj znameniti muž govorio je: “Goniše me, a ja sam pjevao. Slaviše me, a ja sam se smejao. Kažu, imadoše Jelini dva mudraca, jedan se smejao a drugi je plakao. Srbin je bolji čovek od obadva, on pjeva svoje jao“.
III
Kod prote Nikole Begovića banuo jednom u kuću neki Rus, Vasilije. Toliko je bio očaran domaćinom, da je od tada svaki dan dolazio. Najzad se sasvim nastanio u protinoj kući, pa tu i umro. Pred smrt pozove on svoga domaćina da mu napiše testament, pa mu počne diktirati ovako: „Sav moj preostali imetak u 14.000 forinata ostavljam mome prijatelju i dobrotvoru proti Nikoli Begoviću.“ Prota ostavi pero i ne htede nikako to zapisati. Divio se Rus tome neizmerno. Izgledao mu je Begović kao čovek ne od ovog sveta. Tada reče Rus proti, neka napiše kako on misli. A prota uze pero pa napisa ovako: „Sav moj preostali imetak od 14.000 forinti zaveštavam i to jednu četvrtinu bolnici a tri četvrtine pravoslavnoj srpskoj crkvenoj opštini u Karlovcu.“ To prota napisa i to Rus potpisa. Najveće bogatstvo srpskog naroda jeste u mnogim velikim karakterima.

Opširnije: Seča knezova u 21. veku ili „Žari, pali udbinski dizdare, dok i tvojoj kuli redak dođe!“

Umesto uvoda
Šta je, braćo Srbi i sestre Srpkinje? Jesmo li se prepali? Je li nam teško kao nikome? Poniziše nas i sve nam oteše – evo, sad se spremaju da uzmu Kosovo i Metohiju, jednom i zauvek. Nema ko da brani, a mi – mali i nejački, Bog visoko – Rusija daleko. I da potoneš i da nestaneš.
Nije tako, braćo.
Srbinu je uvek bilo teško, i nije propao.
Evo tri priče koje o tome govore – da se podsetimo, da ne zaboravimo, da se osnažimo i ohrabrimo.
Prva je o Pilipu Bakljini, Srbinu iz uboge Zagore u Dalmaciji, koji, u doba najteže gladi, neće da se izdajnički otuđi od vere pravoslavne i primi carsko žito – radi koga prvo treba primiti uniju sa rimskim papom. Spreman da umre od gladi, ali da se vere ne odrekne, Pilipenda je Srbin zbog koga smo i mi danas pravoslavni Srbi. Uvek klan i uvek vaskrsao, Bakljina je naša baklja na krvavim obzorijma istorije, i pokazuje nam – ne mirimo se kukavički sa poretkom moći, nego služimo poretku Istine Koja je Sloboda, jer je Hristos Bogočovek, sunčano središte Nebeske Srbije.
Onda priča „Mučnih dana“, živa reč živoga, mada od komunista ubijenoga, Grigorija Božovića, koji je bio pomoćnik Milanu Rakiću, srbijanskom konzulu u Prištini i učesniku, u četama Vojvode Vuka, u oslobađanju Prištine 1912. godine, i koji je svoju priču video i doživeo na licu mesta.
U priči je Rakić tmuran i teško zabrinut – tursko ropstvo sve teže, Srbi sa Kosmeta se mimikrijski oblače kao Šiptari, mnogi se turče: još malo, pa će sve propasti. Šta će on, Rakić, pariski đak, pred tim besprosvetnim mrakom? Kuda da se dene? Kako i kome da pomogne? A u njegovim kosovskim pesmama Hristos, strašan u bolu i nemoći zbog Svoje pastve – „koje nema“.
I onda stiže, sa Zlatara, od Nove Varoši – i ona je oslobođena tek 1912. godine – Vuk Dulan, da pozajmi u konzulatu neki novčić da bi se vratio kući, u svoje katrandžijsko selo, pa će vratiti čim stigne. Rakić mu nudi tu pomoć bespovratno – Srbin je, veli, Zlatarac, a ovo je srpski konzulat, srpska kuća. Vuk Dulan kaže da neće ni više, ni manje no što mu treba, i da će odmah, kad u svoje stigne, da vrati pozajmicu. Jer, iz srpske kuće, iz svetog srbijanskog konzulata, ne uzima se, nego se daje. Srpski konzulat podržava poniženu raju, srpski konzulat pomaže sirotinju, srpski konzulat plaća popove i učitelje srpske. Valja priložiti od sebe, a ne uzimati za sebe.
Vuk Dulan je, kad je otišao od Rakića, sreno nekog svog poznanika na sokacima Prištine, pozajmio od njega, i sve pare srpskoj kući vratio odmah, pre no što je na Zlatar stigao. Videvši zlatno poštenje i državotvornu samosvest srpskog seljaka, Rakić se oradosti do neba, i shvati – vredi živeti, vredi, u ime slobodne Srbije, postojati na Kosovu i Metohiji; sloboda će doći i u Staru Srbiju, na Svetu Zemlju dok god ima takvih Srba kakav je Vuk Dulan, koji je na pozajmljeni novac priložio od sebe, da se pomogne nekom drugom potrebitom bratu po časnom krstu i sveštenoj zavetnosti.
A priča Momčila Nastasijevića, „San brata bez noge“, govori da se rodoljublje temelji na milosrđu prema bližnjem, koje je čovekoljublje. Njen junak je srpski vojnik iz Prvog rata, koji je bio trećepozivac, i koji, kad se sve okončalo, prosi na ulazu u groblje. Tako mu se država, novosazdana, odužila što je nogu izgubio. A za vreme rata, spasao je jednog momčića, i dok ga je, kontuzovanog, spasavao, granata mu raznela nogu. Sad je invalid, i prosi, ali mu savest, ta saborna svest svih ljudi i naroda, dolazi u snu kao moćna celina mnogih i mnogih, koji mu se dive jer je napravio samožrtveni podvig koji se ne sme zaboraviti. A Brat bez noge radostan, radostan – dao je nogu, a i život bi dao da spase bližnjeg. I u takvoj sreći bi igrao, igrao – san je bio, ali taj san je java čoveštva.
Učini rodoljubivo delo koje ti se nikad ne može materijalnim vratiti, postani veliki i svetli međaš na usudnoj granici između ovoga ovde, što prolazi, i onoga tamo, što ne prolazi, i nećeš biti zaboravljen. Zaborave te ljudi, ali Bog, Darodavac naše savesti, ali dubina svega što je Njegovo u nama – ne zaboravljaju te. I možeš da igraš sunčevo kolo.
Tri priče za Srpsku Novu 2024: glavu gore, žalosno Srpstvo, ka Suncu pravde – i da zaigramo Sunčevo kolo, da ne zaboravimo Zavet, da se ne odreknemo Svetinja. Ostaćemo, i opstaćemo. To nam poručuju i Matavulj, i Božović, i Nastasijević. Hvatajmo se u kolo sa Pilipendom, sa Milanom Rakićem, sa Vukom Dulanom, sa Bratom bez noge! I srećna nam Srpska nova 2024. godina
Vladimir Dimitrijević
BIOGRAFIJA
Marko S. Marković, teolog, doktor političkih nauka, istoričar i književni kritičar, rođen je 30. novembra 1924. godine u Beogradu. Po obe roditeljske linije potiče iz uglednih srpskih beogradskih porodica. Deda Marko M. Marković bio je fabrikant i dvorski knjižar pod Karađorđevićima. Otac, dr Srboljub Marković (1885-1951), pravne studije završio je u Parizu. Odlikovao se na Kumanovu kao rezervni konjički oficir. Mati Branka, rođena Jovanović (1895-1971), kći je dr Đorđa Jovanovića, ličnog lekara kralja Aleksandra Obrenovića, profesora Velike škole i jednog od osnivača Vrnjačke Banje, koji je po majci bio potomak Karađorđevog vojvode Janka Katića.
Tekstovi Vladimira Dimitrijevića
Knjige - Vladimir Dimitrijevic
Novinski člance gde se pominje Vladimir Dimitrijević
akademik Kosta Čavoški
mr Vladimir Dimitrijević
ISTINA O SLUČAJU MR ZORANA ČVOROVIĆA

Šta se zgodi kad se DŽENDER rodi
- politički HOMOSEKSUALIZAM kao novi BOLJŠEVIZAM
КANONIZACIJA ALOJZIJA STEPINCA - IZAZOVI I ODGOVORI
Fotografije na koricama:
Stepinac u gostima kod Pavelića 1941. godine,
Na paradi u Zagrebu u maju 1945, nakon ulaska JNA i
Crvene armije sede Stepinac, Bakarić i pukovnik NKVD Rak.


Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,94 MB)
Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 0,6 MB)


Preuzmite kompletnu knjigu 2,4 MB (PDF)

Preuzmite kompletnu knjigu 1,4 MB (PDF)

Preuzmite kompletnu knjigu 6,3 MB (PDF)
Preuzmite kompletnu knjigu 0,9 MB (PDF)

SVETOSAVSKI SVEŠTENIK PROTA MILIVOJE MARIČIĆ,
DUHOVNI SIN VLADIKE NIKOLAJA
Preuzmite kompletnu knjigu 0,6 MB (PDF)
ŠKOLOKAUST
Kako razaraju naše obrazovanje
Preuzmite kompletnu knjigu 1MB (PDF)
SVETOSAVLjE I SRBOCID
Preuzmite kompletnu knjigu 1,3MB (PDF)
IZMEĐU VAŠINGTONA I VATIKANA
GEOPOLITIKA SVETOSAVLjA
Preuzmi kompletnu knjigu 1,4MB (PDF)
HOMINTERNA I GEJSTAPO
Preuzmi kompletnu knjigu 1,6MB (PDF)
Preuzmi kompletnu knjigu 1,8MB (PDF)
KNjIGE OD UTROBE
Zapisi propalog pesnika
Preuzmite kompletnu knjigu 1MB (PDF)
SVETOSAVLjE I LITURGIJSKA REFORMA
Preuzmi kompletnu knjigu: 1,5 MB (PDF) ⇒►
SA STRAHOM BOŽIJIM I VEROM PRISTUPITE!
Preuzmi kompletnu knjigu: 0,8 MB (PDF) ⇒►
Izdavač
Lio, Gornji Milanovac, 2009.
Preuzmi kompletnu knjigu: 3 MB (PDF) ⇒►
Izdato: 2007.
Mesto: Gornji Milanovac
Izdavač: LIO, Gornji Milanovac
Preuzmi kompletnu knjigu: 2.1 MB (PDF) ⇒►
Izdavač
Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1.1 MB (PDF) ⇒►

Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 520 KB (PDF) ⇒►
Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1.6 MB (PDF) ⇒►
Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1.1 MB (PDF) ⇒►
Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1 MB (PDF) ⇒►
Preuzmi kompletnu knjigu: 670 KB (PDF) ⇒►
izdavač:Lio, Gornji Milanovac, 2008.
Ko je na mreži: 121 gostiju i nema prijavljenih članova
RSS