U uvodu za svoju knjigu „Živimo zajedno, a (da li) umiremo sami“, Miladin Ćosović, pripovedač i esejista iz Gornjeg Milanovca, kaže:
“O smrti razmišljam takoreći od kada znam za sebe. Reklo bi se da je neko ko je u životu često bio svjedok umiranja (a bio sam: u petoj godini gledao sam više prostrelnih rana na dečačkom licu ubijenog starijeg sedamnaestogodišnjeg brata, kao mlad lekar bio sam svedok dugotrajnih patnji od silikoze obolelih rudara „Šuplje stijene", oba roditelja su mi umrli od raka) u psihi izgradio odbrambene mehanizme od straha, da je u smrti drugih našao uporišne tačke za životnu filozofiju u kojoj je pomirio sve svoje kontroverze, od smrtnosti i prolaznosti našao sklonište u Božjoj volji i promisli. Za mene to važi samo djelimično.
I reklo bi se da sam sopstveni život čuvao, branio od smrtne sveprisutnosti živjeći zaborav smrti. Nijesam, nikako nijesam! O njoj sam razmišljao i razmišljam, ali to ne znači da mi je ona smetala u doživljavanju zadovoljstava, plodnom osmišljavanju života; sa starenjem njome se bavim više. Ne znam da li je to pod uticajem misaone inercije ili mi je iskustvo namjeće, ne znam, ne znam, ali slutim da mi je takav odnos prema smrti značajno pripomogao u sazrijevanju, upućivao me na oprez - da živim u dosluhu sa svojom predodređenošću. I još nešto, važno: ta tema mi je, nasuprot ljudskoj empiriji koja preko jezičkog i razumskog saznanja i te kako zna biti varljiva, stalno držala na oprezu, u meni ostavljala prostor za intuitivne izvore numinoznog, stvarala potrebu za metafizikom - za onim što je znanjem nedokučivo, ali slutimo da postoji. Metafizika i religija, makar što se iza njih sklanjamao i iz nemoći i neshvatanja ko smo, šta smo i kuda idemo, su neophodna uporišta na kojima se najsmislenije gradi življenje.“
Ćosović se pita: “Šta je smrt? - Prelaz u ništavilo, definitivan kraj, ili odlazak u vječnost? Kako su smrt videli veliki mislioci tokom ljudske istorije? Od kada postoje pisani dokumenti preovlađuje stav da smrt nije završetak čovjekovog života, verovalo se i još uvijek veruje da duša nastavlja da bivstvuje u onostranosti. Dokaza zato niti je bilo, niti će ih biti. Ipak! Da se tijelo raspada poslije smrti - to je očigledno, ali šta se dešava sa psihičkom energijom, ostaje potpuno nejasno, a konačno i nesaznatljivo. Otkuda čovjeku vjerovanje da je duša vječna? Zašto se nije mirio i ne miri sa mogućnošću da je sav smrtan? Otkuda taj otpor u njemu da je kao jedinka prolazan i zašto mu nije dovoljno što je kao rod vječan? Šta ga je stalno tjeralo da uplovljava u vode metafizike? Zaista je čovjek čudno biće, biće antinomičnosti, svjestan je ograničenosti zemaljskog života, ima svijest o vremenu i prostoru, izvrgnut je mnoštvu iskušenja, osjeća bol, trpi zlo i nanosi ga, voli i mrzi, hrabar je i plašljiv, i uz sve nosi strah od smrti. Zar tu nema dovoljno razloga, baš u tom viđenju sebe, da se pozabavi svojim udesom, traga za nastankom, Tvorcem, saznaje nepoznato, nastoji da prekorači svoju prirodu? Ima, i te kako ima!“
U svom prikazu Ćosovićeve knjige, prof. dr Marko Pejović ističe da se i nauka i filosofija bave pitanjem ljudske ograničenosti koja se suočava sa beskrajem kosmosa. I naši pisci su tragali za istinom: Njegoš je verovao da smo „iskra u smrtnu prašinu“ i „luča tamom obuzeta“, Andrić je mislio da je književnost svojevrsno zavaravanje smrti, a Crnjanski da ima seoba, ali ne i smrti.
Kao čovek koji se sa smrću suočavao od detinjstva, ali i kao lekar rudara koji su rano umirali od teške bolesti silikoze, Ćosović je, po Pejoviću, sebi postavio zadatak da reši pitanje smisla iste. Čvrsto verujući da Bog i besmrtnost duše daju potku životu, on je krenuo u potragu za pravim odgovorima.
Da bi se o smrti razmišljalo, kaže Pejović, treba i hrabrosti i odgovornosti. Prvi problem je strah od nje: skoro svako ga oseća, iako je Frojd smatrao da postoji Tanatos – nagon ka smrti, s čim se mnogi ne slažu, jer bi to značilo da je smrt jača od života.
Ćosović, po Pejoviću, nije za filosofski pristup smrti, jer se mi suočavamo sa odlaskom živih ljudi, naših bližnjih, i tu je teško sačuvati „objektivnu distancu“. Ipak, on daje pregled stavova mislilaca kroz vekove: Platon veruje da je smrt dobra jer telo oslobađa tamnice duše, pri čemu je duša besmrtna; Epikur smatra da smrti nema dok smo mi živi, a kad smrt dođe – nema nas, pri čemu je s druge strane groba ništavilo; iako je smrt neizbežna, ona je i neizvesna, i za nju se treba spremiti i hrabro je dočekati, mislio je Montenj; Blez Paskal nije sumnjao u Gospoda, i smatrao je nesrećenim čoveka koji ne veruje u Onoga što nam pomaže da se rodimo i da izađemo iz ovoga sveta; Sartr je bio uveren da smrt nema smisla, i da mi vidimo smrt samo kod drugog, ali ne i kod sebe; Hajdeger je tvrdio da je čovek „biće za smrt“, i da je to jedina stvar koju niko ne može učiniti osim mene; Ljubomir Tadić je govorio o tragičnosti smrti koju može ublažiti samo ljubav bližnjih; Kolakovski je ukazao na apsolutnu neminovnost smrti koja u ličnom životu nije neminovna sve dok ne nastupi; veliki španski filosof Unamuno, koji je svedočio o „agoniji hrišćanstva“, ukazivao je na donkihotovsku borbu čoveka za besmrtnost koju razum poriče, zbog čega je razum neprijatelj života – svako od nas traži konkretnu ličnu besmrtnost; Derida je išao za dekonstrukcijom svih ljudskih misaonih sistema, tražeći da se utvrdi šta iza njih stoji.
Po Pejoviću, Ćosović nastupa sa hrišćanskog stanovišta, po kome je čovek Božje stvorenje i Njegov dar. Čoveku je data mogućnost samosazdavanja, ali je on i odgovoran za svoje postupke. Čovekova besmrtnost je, po mitropolitu Jovanu (Zizjulasu) milost Božja, a ne nužnost, dok Nikolaj Berđajev smatra da je hrišćanstvo protiv idealističkog spiritualizma, jer čovek kao celovito biće, s dušom i telom, ustaje u vaskrsenju; Vladeta Jerotić je istakao da je i pravoslavni i rimokatolici veruju u postojanje duše posle smrti. Ćosović ne zaboravlja ključnu propoved Svetog Pavla: bez vere u vaskrsenje, sve je uzaludno.
Po Pejoviću, autor knjige „Živimo zajedno, a (da li) umiremo sami“ veliki deo svojih razmišljanja zasniva na ličnom terapijskom iskustvu - lekarskoj praksi. Pored naučnobiloškog pristupa, svojstvenog medicinarima, Ćosović smatra da je religijska uteha veoma važna za umirućeg, jer je iskustvo odlaska s ovog sveta snažno psihotraumatsko. Kad smrt nosi decu i mlade, ona kod ljudi često izaziva očajanje i beznađe. Čovek, čamotan pred licem nestanka, postaje bezvoljan i oseća da ga je i Bog ostavio. Ćosovićeva hrabrost, po Pejoviću, ogleda se u činjenici da on jasno kaže da to što piše o smrti, uopšte ne znači da se sam oslobodio straha od smrti, nego mu je samo „otupio oštricu“. Verovanje u Boga i to da duša preživljava telesnu smrt su ključni za Ćosovića. Čovek, kako je govorio Tolstoj, može da živi samo do je opijen životom.
Jedno od ključnih pitanja je šta je teže – smrt ili predsmrtna agonija; postoje, po Ćosoviću, i izvesni impulsi koji čovekovu smrt nagoveštavaju, iako oni ne pripadaju racionalnom delu njegovog bića.
Po Pejoviću, vrlo je važno iskreno suočavanje Miladna Ćosovića sa svojim stanjem „predsmrtnosti“, kada je, oboleo, mislio da ima bolest od koje se umire. On izvrsno opisuje svoja duševna i telesna stanja – kako nastoji da sačuva svoju psihosomatsku ravnotežu, jedinstvo i celovitost jastva, kako se bori sa teškim snovima koji mu predskazuju patnju. Pozivajući se na Karla Jaspersa i njegovo učenje o graničnim situacijama, Ćosović ukazuje na činjenicu da čoveku u teškim stanjima mogu da pomažu ranija lična iskustva i pozitivan životni bilans. Ipak, saznanje da ne boluje od raka donelo mu je olakšanje, i on to nimalo ne poriče.
Pejović naglašava značaj Ćosovićevih opisa umiranja ljudi s kojima je kao lekar radio u rudniku Šuplja Stena. To su bili rudari, pošteni, jednostavni, nepatvoreni ljudi, koji su znali da će umreti pre vremena od silikoze, posledice svog posla, i koji su se borili za makar jedan sveži dah planine. Neki nisu izdržali predsmrtnu borbu, pa su dizali ruku na sebe; međutim, kaže Pejović, uglavnom su umirali s lakoćom svojstvenom ljudima čiste duše. Ćosović je, na njihovom primeru, video koliko je važno otići sa ovog sveta okružen ljubavlju bližnjih, i da je potpuno istinita latinska izreka „Teško onome koji je sam!“
O životu posle smrti, za koji nauka nema dokaza (za nju je smrt nepovratna činjenica, koja gasi čovekovu biološku egzistenciju, ali, po Pejoviću, čovek može da nastavi da živi kroz sećanje bližnjih), Ćosović je, između ostalog, pisao na osnovu knjige Elizabete Kibler – Ros, koja je bila sa mnogim umirućima, i koja smatra da se posmrtno postojanje nastavlja u svetu bez vremena i prostora.
Knjiga Miladina Ćosovića je časna, muška knjiga, knjiga koja nije nastala samo na osnovu čitanja tuđih dela i prepričavanja istih, nego na osnovu najdubljeg ličnog iskustva. U stvari, čak i kada se poziva na ono što je pročitao, od Platona do Junga i Kibler – Ros, Ćosović je pročitano proneo kroz sebe, povezao sa svojim iskustvima. Paskala ne bi bilo u Ćosovićevoj knjizi da nije bilo rudara s kojima se sretao kao lekar, i koje je, dok se posle mučeničkog života odlazili, tešio (a njima, skromnima, napaćenima, pretvorenima u žile i žuljeve, to je bilo sasvim dovoljno)... Pojedini delovi knjige, poput onog koji govori o umiranju devojke Miluše, čista su i ganutljiva srbska proza; lik ove patrijarhalne lepotice, čiji se život nije razvio, kojoj čedo nikad nije otvorilo utrobu, a koja je bila tako puna radosti, ostaje kao bolni međaš na usudnoj granici između ovog i onog sveta...Koliko je takvih, neopisanih, lepotica i lepotana, junoša i deva za ljubav prikladnih, koji ljubav nikad ne uzljubiše (da parafraziramo „Slovo ljubve“ despota Stefana), nego odoše sa ovog sveta u onaj, vraćajući se Ocu, da ih Otac uteši i ponudi im što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čovekovo ne dođe, i što je spremljeno za one koji Ga vole...Ćosovićevo svedočenje o umirućim prijateljima je takođe dostojan spomenik ljudskom bratstvu; iako smo lelujavi kao plamen voštanice („ali dunu vetar smrti i u srcu krv mi sledi“, rekao bi Vladika Nikolaj ), ipak je naše sećanje na bližnje ikona onog besmrtnog pamćenja koje Bog ima o svakom koga je sazdao, ako je taj, kao blagorozumni razbojnik, koji se na krstu pokajao, bio spreman da Hristu uzvikne:“Pomeni me, Gospode, u Carstvu Svome!“ ( zato i pevamo „Vječnaja pamjat“ na pravoslavnom opelu: koga se Bog seća, koga drži u svom pamćenju, čije ime pominje – taj je spasen ). Sećanje Ćosovićevo na pokojnike je živi dokaz da ljudi, i kad odu, žive jedni u drugima, i da se tkivo našeg postojanja prepliće sa tkanjima postojanja onih s kojima smo putovali i putujemo ka usudnoj granici.
U knjizi su naročito značajne dnevničke beleške Ćosovićeve o opitu sopstvenog približavanja tamošnjoj strani: kada je posumnjao u to da je neizlečivo bolestan, on je postao naročito osetljiv na dostrujavanja misli o taštini svega prolaznog ( „Sve što znamo i gledamo/ da li san u snu je samo?“ pitao se Edgar Alan Po ). Njegovo rvanje sa smrću ( pre bi se moglo reći – sa osećanjem bliskog prestanka biološkog trajanja) opisano je sa nizom suptilnih nijansi, koje je mogao da uoči samo čovek otvorena uma i srca. Piščeva ljubav prema porodici i životu koji treba ostaviti data je bez plačljivosti, ali sa iskrenom osećajnošću.
Ono što je u knjizi naročito dragoceno je činjenica da je Ćosović lekar. Lekari su, uglavnom, ljudi koji se dele na dva „tabora“: u jednom su oni, koji su od dodira sa bolesnim i mrtvim telima bližnjih, potpuno oguglali, pa su se sveli na mehaničare i zanatlije, koji čoveku pristupaju kao grumenu ilovače; u drugom su oni koje bismo mogli nazvati „čehovljevski“ osetljivim za conditio humana, koji su rušni kad bližnji odlaze i kada iza njih ostaje nepopuniva praznina ( nije tačno da „koga nema, bez njega se može“; koga nema – bez njega se mora ). U ovaj drugi tabor spada i Ćosović, koji je dokazao da njegovo lekarstvo nije bilo „biznis“, nego poziv i služenje. Niko ne treba da zaboravi: najodgovornije su one službe koje je Gospod uzeo kao simvole Svog dejstva među ljudima- car, sveštenik, sudija, učitelj, lekar, jer na tim službama i počiva ljudsko društvo...Ćosović to nije zaboravio; zato je njegova knjiga ne samo dragoceni lični dokument, nego i delo koje može pomoći čitaocu u suočavanju sa stvarnošću...
Od kada je Hristos vaskrsao, i podigao nas u svetlost večnosti, bol zbog smrti nije nestao, ali se pretvorio u, kako su Sveti Oci govorili, „radostotvorni plač“. Prilog tom plaču, koji ne ponižava, nego prosvetljuje čoveka, jeste i ova Ćosovićeva knjiga.
MARGINAMA KNJIGE
Ipak, kako pisac sam kaže:“Ali jedno je razmišljanje o smrti, a drugo susretanje sa njenim ružnim licem. Smrt nije lijepa, neprijatna je! Tijelo umrlog ubrzo oko sebe širi zadah truleži. Smrt je užasna kod djece, mladih - svaka prerana smrt ispunjava nas neshvatanjem, katkad očajanjem. Tada nam i sopstvena pozicija izgleda besmislena, pogotovo što se svakodnevno nalazimo u svijetu prepunom nasilnih smrti: u ratovima, zločinima, saobraćajnim udesima, elementarnim katastrofama, samoubistvima. Često život ne doživljavamo kao dar Božji, već kao kaznu. Ipak, zapitajmo se: ima li neke svrhovitosti u ružnoj slici mrtvaca, umiranju s patnjom? Mislim da ima. Tvorac nije htio da smrt učini lijepom, jer u suprotnom bismo manje cijenili život, u svakom težem iskušenju žurili da umremo. Po našoj psihičkoj usmjerenosti pomišljamo da poslije ružne smrti, mora biti lijep neki početak u onostranosti. Umiremo kao puteni, oživljavamo u telu duhovnom“.
Da li je ovaj život slučajan? Nije, kaže Ćosović: “Ništa se od proživljenog ne može dopuniti, ništa mu se oduzeti, ništa u onostranost ponijeti sa sobom - svaka ispravka je zakasnila. Ali šta može?! I, konačno, kuda se umirući u svom razmišljanju upućuje, gdje njegova duša ide, šta on to u svojoj svijesti izdvaja, šta sklanja, šta na srce privija, kakav prtljag sprema za onostranost? Razumije se dok može da misli, dok mu um nije pomućen. A ima, pomišljam da mora da ima, i takvih trenutaka koji su bljeskovi u duši, bljeskovi kojima se otkrivaju skrivenosti razumu nedostupne, pa umirućeg prožme duboko, smisleno i svakako novo gledanje na proživljeno, na sebe, na svijet, na dolazeću smrt. Najedanput sve je to u nekom jedinstvu, sve je utoka u vječnost. Pomišljam, i nadam se, da ni život ni smrt nijesu besmisleni, slučajni, tek neko čovjekovo, i uopšte svakog živog bića, prkosno istrajavanje u kosmičkoj haotičnosti, već da su u toku iza kojeg je jedna velika tvoračka umstvenost. Moj um ne prihvata da je planeta Zemlja, ljepotica modrih boja i njeno kretanje u sunčevoj orbiti nastala djelovanjem slijepih kosmičkih sila, a pogotovo ne živa bića na njoj, a koja je prigrlila na sebi. U svemu vidim neku veliku silu i ljubav. Takva planeta sa toliko ljepote na sebi mogla je biti stvorena samo iz velike ljubavi.“
Sve ima smisla, sve može biti smisleno:“Podsjetimo se jednom na mišljenje humaniste Frankla: „Istina je, kad umiremo više ništa ne možemo uzeti sa sobom, no, cjelovitost našeg života, koji zaokružujemo u samom času smrti, leži izvan groba i tamo ostaje...svijet neće zaboraviti čak ni ono što smo sami zaboravili, što je pobjeglo iz naše svijesti; to je postalo dio prošlosti, a time ostaje dio svjeta.” Nije važno da li su u pitanju manja ili veća djela - rukom il umom stvorena, bitnije je koliko se iskrenosti, dobronamjernosti i ljubavi u njih unosilo. Pružena ruka utjehe, topla riječ onima koji pate pomoć nemoćnim i siromašnim, življenje po vrijednosnom obrascu u kom su u srži moral i vjera - oni su činovi koje će umirući prigrliti, jer mu u duši jedino oni mogu život i smrt povezati smislom.“
SAN O BESMRTNOSTI
Čovek čezne za besmrtnošću, i pita se kako izgleda budući život. Tako i Ćosović:“Sada sam u starosti, u godinama kada osjećam da jesen života produžuje sjenku. Prolaznost života tinja u mojoj psihi, prati je manje strah od smrti, više strah od predsmrtne patnje. Kad o smrti i ne razmišljam, osjećam da je ona prisutna u čeznutljivosti i tugaljivosti u mom raspoloženju dok gledam izlaske i zalaske sunca, kad se opijam proljećnim ćućorenjem ptica, a skoro pohlepno izlažem tijelo toplom suncu, kad gledam moje knjige i rukopise, ponekad osjetim studen pomislivši da ću se sa njima morati rastati (tada se okrećem Svevišnjem očekujući da mi odgovori ili, makar, podstakne nadu, da li ću na onom svijetu moći da pišem, jer ne znam kako će moja duša bez pisanja), tada iz lomnog tijela i klonulog duha reži depresija. U svemu, pa i u trošnom tijelu, u boleštinama, svuda, ama baš svuda zapisana je smrtnost. A nešto se u meni ne miri, pokreće ga ljubopitljivost: hoće da zna, o koliko tome teži, je li smrt kraj svemu. Zar poslije nje, u onostranosti neću moći da se družim sa umrlim prijateljima, rodbinom, umrlim pacijentima, zar, o zar tamo nema predivnih, osunčanih predjela, planinskih brzaka, svega, svega što je u moju osjećajnost unosilo poletnost, pokretalo stvaralačku misao. Zar će moja duša da utone u večnu nepokretnost i tišinu? Duh mi nije umoran, ne nosim osjećaj završenosti i pune ostvarenosti, još sam u tragalaštvu, nosim neku čudnu želju, ali svakako podsticajnu, da još nešto napišem, još o nekoj temi razmislim.“
Čak i Kamijev Merso, koji surovim ateizmom odbija rimokatoličkog sveštenika što, pred pogubljenje, pokušava da ga uteši, kaže da život posle smrti može da zamisli samo kao produženje ovog života, i da bi tamo mogao da bude samo sa ljudima do kojih mu je stalo. Ali, šta nas čeka tamo, Gospod zna; jer, kako je rekao apostol, što oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čovekovo ne dođe, to je Bog pripremio onima koji ga vole.
O DEVOJCI MILUŠI
Neke od najlepših stranica svoje proze Ćosović posvetio je prerano umrloj prijateljici Miluši Odović. Te se reči moraju ponoviti jer ukazuju na dubinu piščeve duše kao riznice sećanja:“Nikada Milušu nijesam zaboravio. Bilo je perioda kad sam se zanosio lakoćom življenja, ali, tada povremeno mi je u sjećanju snažno oživljavalo vrijeme provedeno sa njom. Njen lik nikada nije izblijedio u mom pamćenju, blage crte lica, očaravajući osmeh, zvonki glas, kikot, senzualne usne koje su se pri smijanju razvlačile do ušiju, i oči - pune blagosti, oči kroz koje je gledala njena dobra duševnost. To je bila Miluša Odović, djevojka sa Sinjajevine, gorštakinja.
Nosila je u duši utkanu vedrinu neba iznad ove planine ljepotice - nepregledni zeleni pašnjaci sa stadima ovaca, zvona sa ovnova predvodnika je svijet njenog odrastanja koji se bezazleno ugradio u njen karakter, snježne oluje i vjetrove vidio sam na njenom čelu kad bi joj se od brige naboralo. Miluša i vrijeme poznanstva sa njom dragocjen je period moga života, dragocjen po mojim unutrašnjim potresima koji su pratili njenu tešku bolest, preranu smrt, dragocjen po odjecima koji su ostali od našeg druženja i prijateljevanja. Bila je izuzetna djevojka - znao sam to od prvog susreta, od trenutka kad me je u apoteci preko pulta pogledala. Dragocjen je i sveprožimajući i opominjući bol koji sam ponio za njom, za njenom prekinutom mladošću u zaletu snage. Nosim taj bol i sada, dok ovo pišem, nosim i povrijeđujem. I nosim neko još ne sasvim svjesno osjećanje da iskustvo iz druženja sa Milušom moram preispitivati, proširivati - vidjeti kao mjeru svega što radim i što sam uradio. Kada sada, četerdeset godina poslije, razmišljam o Miluši, noseći o njoj živo sjećanje, pomišljam da je ona pošto je oboljela od raka, nastavila da živi jedino onako kako je znala, umjela i mogla. Nastavila je hod svog nevinog doživljavanja života, svijeta i sebe u svijetu. Kao planinski cvijet što u kratkom ljetu ne zna drugačije do da užurbano nikne iz korijena, razvije stablo i listove, zavije cvijet i procvjeta otkrivajući svoju zamamnu ljepotu. I odmah svene. Da, procveta i svene! Procvjetala je i Miluša ličnošću, izgledom, govorom, ljepotom stasa i glasa - sve to nam podarila i zatim se razboljela i umrla. Ali nije umrla u nama, njenim prijateljicama i prijateljima, rodbini, poznanicima. U svima je posijala dragocjenosti svoje ličnosti. Prisjećam se jedne misli Viktora Frankla: „U prošlosti ništa nije nenadoknadivo i nepovratno izgubljeno, već je sve trajno pohranjeno. Čudno je da ljudi obično vide samo strnokošu prolaznosti - a ne vide pune žitnice u koje su položili svoje žetve svojih života. svoja hrabra djela, ostvarene poslove, voljene ljubavi, hrabro prebrođene patnje."
Ostavila je Miluša za sobom štošta za pamćenje - čar svoga kratkog života ispunjenog bogatom i čistom osjećajnošću, ostavila je draž svijeta koji samo zna da procveta, podarivši nam svoju ljepotu i svene. Obično se divimo osobama koje se bore s nevoljama, sa fatalnom bolešću - na primer, a sažaljevamo one koji se mirno i trpeljivo prepuste sudbinskom udesu. Da li smo u pravu? To je njihov izbor, njihov hod predodređenim putem. Mi smo Milušu voljeli nesvjesni koliko ta ljubav dotiče unutrašnjost naših bića. Ljubav je bila naše nepriznavanje smrti. U očima, a riječima i gestovima - u svemu što smo prema no iskazivali, nalazila je potvrdu da o život nije prošao uzalud, da su naša odanost i ljubav očigledni dokazi da njena životna setva daje najvrijednije plodove. Umrijeti cijenjen i voljen - zar to nije ono što dotiče srce, pomaže umirućem da doživljavanjem neodvojivosti sebe od onih koji ga vole, vidi pobjedu nad smrću“.
Tako shvatamo ono što je u jednom pismu zabeležio Sveti Teofan Zatvornik:“U plaču za umrlima nema ničega neprirodnog, što bi zasluživalo prekor. Bilo bi čudno ako majka ne bi plakala zbog smrti kćeri. Ali, pri tome treba znati meru: ne treba padati u očajanje od tuge i ne treba zaboravljati shvatanje o smrti i umrlima koje nam daje hrišćanstvo. Umrla! Ne, ona nije umrla, umrlo je telo; a ona je živa, isto tako živa kao i mi samo u drugom načinu postojanja. I treba da znate da se vaša kći čudi zašto vi plačete i očajavate jer je njoj dobro. Takav način postojanja je bolji od našeg. Ako bi se ona javila, i vi je upitali da li bi opet ušla u telo, ona se nipošto ne bi saglasila sa tim. Zašto pak da vi imate tako suprotno mišljenje od njenog? Želite ono što ona ne želi? Kakva je tu onda vaša ljubav prema njoj? Nije moguće ne tugovati što niste bili u prilici da je poslednji put pogledate u oči, da čujete njene poslednje reči, da je poslednji put zagrlite sa materinskom ljubavlju... Pa, eto, isplačite se. Samo ne puno. Njene telesne oči su se zatvorile, ali duševnim ona gleda. Pogledajte i vi na nju svojom dušom... Jezik njen je zamukao, ali ona nije lišena mogućnosti da vam govori u srce.“
Pokojnici nam govore u srce. I Ćosovićeva knjiga je svedočenje o tome.
Dr Vladimir Dimitrijević
