TOMAZEO I POVRATAK SRBSKOM STANOVIŠTU / NIKOLA TOMAZEO: “ISKRICE“, LIO, GORNJI MILANOVAC 2017.
O JEDNOM SRBINU OD PRE DVA VEKA
Evo kako je pisao jedan Srbin u 19. stoleću:“Pjesme su povijest naša, u njima tražimo dobro i zlo naše. Drugi puci ( , nap. V.D.) štiju ih, prevode i čude se o njima, a mi ih se sramimo i još ismijavamo s našim prosvijećenim varvarstvom. Pokupimo, braćo, pokupimo naše blago, prije nego ga vjetar vremena ne pogubi. Hljeb iz zemlje, lijepost iz puka; puk nam je otac, a zemlja majka naša.“ Obrazovan, učen, kosmpolita, on je poučavao svoje mlade sunarodnike: “Vi mladi, koji idete u tuđe zemlje iskati znanje koje vam zemlja vaša ne daje, budite ufanje (nada, nap. V.D.) i veselje, a ne žalost i strah otadžbine tužne.
pominjajte se vavijek nje, uzdržite ( uščuvate, nap.V.D.) jezik njen; učite i druge jezike, ali da vam tuđi ne istjera materinog iz srca, da ne bude rat i dubina u mislima vašim./…/Branite, molim vas, svuda branite domorodno poštenje; budite u odlukam stanoviti, slobodni u riječima, bistri, silni na vrijeme, ali češće tihi, vavijek ljubovni. Ljubite istinu više nego zlato, a braću više neg’ život. Drugih naroda običaje gledajte i počitujte, brez da ih slijepo slijedite, oli slijepo pogrdite. Braća njihova budite, a ne robovi.“
Savetovao je pravoslavne i rimokatolike svog naroda da se slažu:“Rišćani oli Latini, mi smo svi otkupljeni krvlju onoga čovjeka slave i žalosti, koji nije znao nego ljubiti i osvetiti se dobročinstvim ( Hrista, nap. V.D.). Svima svijetli ovo sunce, svima ova zemlja daje kruh, cvijeće i greb ( grob, nap. V.D.). Tolike nas razlike rastavljaju u ovom žalosnom životu, tolike nas jošter čekaju muke, brez da se bijemo i mučimo za one stvari, koje mi istumačiti nikad ne možemo, i koje su nam date kao zaklad bratinstva našega. Ljubimo se najprije, pak će sve ove smutnje iščeznuti kano magla; molimo da se istina prikaže svoj braći našoj; tražimo u sinovim druge crkve one koji dadu osobite primjere proste kreposti i duhovne dike.
A ti, najmiliji spole, najljubazniji i najplemenitiji, ti nauči nas miru, ljubavi p velikosrčanosti; u tvom čelu, koje je kano ogledalo nebeske vedrine, daj nam da vidimo lijepost jedinodušja; daj nam da se gledamo svi kano kita onoga stabla, koje je dignulo vrhu sebe spasenje naše.“ Ovako je pisao Nikola Tomazeo, čiju knjigu držimo u ruci. Reč je o delu Srbina rimokatolika iz Dalmacije, koji se u 19. veku proslavio svojim „Iskricama“. Ovaj veliki naučnik i čestit pripadnik svog naroda nije bio redak među elitom sa južnoslovenske jadranske obale pre dva stoleća: sva aristokratija dubrovačka u to doba se izjašnjavala kao rimokatolici po veri, a Srbi po nacionalnosti.
O SRBIMA RIMOKATOLICIMA
Otkuda Srbi rimokatolici i kako su nestali? Rimokatolika je na srbskom primorju bilo još u srednjem veku. Papa je grdne jade video sa neposlušnim Srbima rimokatolicima u Bokokotorskom zalivu. Recimo, 1199, vek i po posle otpadanja Rima od Crkve, držan je koncil u Baru na kome se tražilo od lokalnog rimokatoličkog sveštenstva da se ne ženi i da, po latinskom običaju, brije bradu.
U Srednjem veku, rimokatolici Bara i Kotora odani su Nemanjićima, koji brane prava Barske nadbiskupije od pretenzija Dubrovnika. Kada su izaslanici dubrovačkog biskupa došli na teritoriju Bara, i tražili da arbitriraju pozivajući se na papu, građani Bara su im rekli da je njihov papa kralj Uroš Prvi Nemanjić.
Kotorski rimokatolici, poput fra Vite, graditelja Dečana, ili Nikole Buće, desne ruke cara Dušana, imali su značajnu ulogu u našoj srednjovekovnoj istoriji. Intenzivna rimska propaganda na našem prostoru počinje od 1622. godine, kada Rim osniva Kongregaciju za propagandu vere, pa se njegovi misionari bacaju na pravoslavne Srbe na najširem prostoru – od Makedonije, preko Primorja, Paštrovića i Hercegovine, do Žumberka. Srpski konvertit Ivan Tonko Mrnavić, izaslanik Kongregacije, a kasnije bosanski biskup, u cilju širenja unije u to vreme piše svoju verziju žitija Svetih Save i Simeona, po kojoj su prvi Nemanjići bili vatreni sledbenici rimskog pape.
Za oblasti Crne Gore i Boke Kotorske, Rim je poslao pokatoličenog Srbina, Serafima Mizerčića i učenog trgovca Frana Leonardisa. Leonardis je, potkupljujući sveštenike i monahe, uspeo da Rimu privede bokeljsko pleme Paštrovića – ali samo privremeno; to je isto sa Grbljanima učinio kotorski misionar Jovan Paskali. No, uspesi su bili kratkotrajni – i Paštrovići i Grbljani brzo su se vratili veri otaca. Ipak, jedan deo pokatoličenih u Bokokotorskom zalivu ostao je pri novoj veri.
Sačuvali su srbske običaje, poput krsne slave, ali su, umesto na Liturgiju, krenuli na misu, i počeli su da žive u skladu sa novom religioznom orijentacijom. Neki od njih su sačuvali i svoju nacionalnu svest. Devetnaesti vek je pun Srba katolika koji znaju ko su i šta su, i učestvuju u izgradnji srbske istorije; takvi su, recimo: Nikola Tomazeo, Matija Ban, Petar Budmani, don Ivan Stojanović, Antun Fabris, Valtazar Bogišić, Ivo Ćipiko, Marko Murat, Marko Car, Milan Rešetar, Henrik Barić, Petar Kolendić, braća Ivo i Lujo Vojnović, itd.
GDE SU NESTALI SRBI RIMOKATOLICI?
Danas, međutim, Srba rimokatolika – nema. Gde su nestali? Kako su nestali? Postali su Hrvati, zahvaljujući jednoj vatikanskoj strategiji. Kako kaže Budimir Aleksić: “Ovu svoju strategiju rimokatolička crkva je realizovala u dvije faze; prvo je potiskivala srpsko nacionalno ime, a zatim je pokatoličenim Srbima nametala ime Hrvata“. Proces kroatizacije Srba rimokatolika počeo je u 19. veku, ali je intenziviran u nesrećnoj Kraljevini SHS, u kojoj su predstavnici srbske elite, verujući u „troimenost“ „jugoslovenskog naroda“, prestali da brinu o svojim sunarodicima rimokatoličke vere.
Sresko poglavarstvo u Kotoru, 14. jula 1924. godine, Ministarstvu unutrašnjih poslova Kraljevine SHS šalje izveštaj u kojem podrobno opisuje negdašnju austrijsku politiku pretvaranja domaćih rimokatolika u Hrvate s ciljem da pomoću vatikanskih misionara i prosvetnih radnika među Bokelje unese versku mržnju i netrpeljivost. Tridesetih godina 20. veka se, na katedrali u Kotoru, postavlja spomen-ploča polumitskom hrvatskom kralju Tomislavu (iako nije imao nikakve veze sa Kotorom). Kroatizacija napreduje, tako da 1940. godine izvesni „povijesničar“ Tripunov u „Hrvatskoj smotri“ piše: „Boka je kroz cijelu povijest bila nerazorivo povezana sa Hrvatstvom i ona je prepuna tvorevinama hrvatske kulture i hrvatskog duha(…)
Njena budućnost se mora odvijati u zajednici sa ostalom dalmatinskom Hrvatskom, ona je njezin nerazdruživ dio“. Tome doprinose i političke kanonizacije. Godine 1927, papa Pije Jedanaesti proglašava blaženom Ozanu Kotorsku, pokatoličenu Srbkinju sa Cetinja. Rimokatolici šire Ozanin kult i nastoje da ga nametnu i pravoslavnim Srbima iz Boke. Kasnije će blaženim biti proglašen i Leopold Mandić, takođe pokatoličeni Bokelj, pa će Hrvati proglasiti Boku Kotorsku „zaljevom hrvatskih svetaca“.
Poglavar „Crkve u Hrvata“ posle Stepinčeve smrti, kardinal Franjo Šeper će, učestvujući na svečanoj beatifikaciji „blaženog Leopoloda“ u Kotoru i Herceg Novom, pokazati šta misli o ekumenizmu, pozivajući se upravo na Mandića koji je govorio da bi se zbog ostvarenja istinskog jedinstva „odijeljeni istočnjaci trebalo da vrate u katoličko jedinstvo“. Tako su, malo po malo, nestajali Srbi rimokatolici. Danas ih skoro više i nema.
DA LI JE ZA TO KRIVA SRBSKA CRKVA?
Petar Milosavljević u svojoj knjizi „Ideja jugoslovenstva i srpska misao“ smatra da je Srbska Crkva, izjednačavajući Srbe sa pravoslavnima, doprinela ovom procesu. On piše:“Prihvatajući ideju da se narodi identifikuju na osnovu vere, Srbi su dovedeni u poziciju da izgubi bitku za svoj nacionalni integritet. Sprovođenjem te ideje: a) srpski korpus je umanjen; b) uvećan je korpus naroda koji pretenduju na iste teritorije i isti jezik; v)uneseno je nešto patološko u odnose verskih zajednica koje preuzimaju ulogu etničkih zajednica“. Da li je baš tako?
Da li je SPC od sebe gurala Srbe katolike? Ruski naučnik i putopisac, Aleksandar Hiljferding, koji je sredinom 19. veka boravio u Bosni, zapisao je: “Srbin pravoslavni gde god živeo: u Bosni, Hercegovini, Dalmaciji, Ugarskoj, Srpskoj kneževini, ima pored Crkve jednu veliku otadžbinu: Srpsku zemlju, koja je, istina, podeljena među mnogim vladavinama, no koja ipak postoji idealno kao zemlja jednog istog pravoslavnog naroda. On ima svoje predanje, zna za srpskog svetitelja Savu, za srpskog cara Dušana, za srpskog mučenika Lazara, za srpskog viteza Marka Kraljevića. Njegov sadašnji život je povezan sa narodnim tlom i sa pređašnjim životom.
Srbin katolik odriče sve srpsko, pošto je pravoslavno, i ne zna za srpsku otadžbinu i srpsku prošlost. Kod njega postoji samo uža provnicijalna domovina; on sebe naziva Bosancem, Hercegovcem, Dalmatincem, Slavoncem, prema oblasti gde se rodio. On svoj jezik ne zove srpskim, nego bosanskim, dalmatinskim, slavonskim, itd. Ako on želi uopštiti pojam o tom jeziku, naziva ga naškim jezikom. No koji je to „naški“ jezik, on to ne ume da kaže. On zato ne zna da taj jezik nazove svojim pravim imenom, jer on sam nema opštu otadžbinu, opšte narodno ime. Van svoje uže oblasti u njega je samo jedna otadžbina: Rimokatolička crkva“. Zato je Vatikanu kasnije bilo tako lako da od Srba katolika načini Hrvate. Najcrnji ustaški zločinci iz Drugog svetskog rata (od Pavelića, preko Artukovića, do Luburića) bili su potomci pokatoličenih Srba, pretvorenih u Hrvate.
I Vuk Karadžić je, u svom tekstu „Srbi svi i svuda“, jasno rekao:“Zaista se zna da Srbi sad žive u današnjoj Srbiji (između Drine i Timoka, i između Dunava i Stare planine), u Metohiji (od Kosova preko Stare planine, gdje je Dušanova stolica Prizren, srpska patrijaršija Peć, i manastir Dečani), u Bosni, u Hercegovini, u Zeti, u Crnoj Gori, u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju od više Osijeka do Sentandrije, u Slavoniji, u Hrvatskoj (i Turskoj i Austrijskoj krajini), u Dalmaciji, i u svemu Adrijatičkom primorju gotovo od Trsta do Bojane. Zato u početku rekoh zaista se zna, jer se upravo još ne zna dokle Srba ima u Arnautskoj i u Maćedoniji. Ja sam se na Cetinju (u Crnoj Gori) razgovarao s dvojicom ljudi iz Dibre, koji su mi kazivali da onamo ima mnogo „srpskijeh“ sela, po kojima se govori srpski onako kao i oni što su govorili, tj. između srpskoga i bugarskoga, ali opet bliže k srpskome nego k pravome bugarskome.
U pomenutijem ovdje mjestima biće najmanje oko pet miliona duša naroda koji govori jednijem jezikom, ali se po zakonu (religiji) dijeli natroje: može se otprilike uzeti da ih oko tri miliona ima zakona grčkoga, i to: jedan milion u cijeloj Srbiji (s Metohijom), jedan milion u austrijskijem državama (u Banatu, u Bačkoj, u Srijemu, u desnom Podunavlju, u Slavoniji, Hrvatskoj, Dalmaciji i Boci), a jedan milion u Bosni, Hercegovini, Zeti i Crnoj Gori; od ostala dva miliona može biti da bi se moglo uzeti da su dvije trećine zakona turskoga (u Bosni, Hercegovini, Zeti itd.), a jedna trećina rimskoga (u austrijskim državama i u Bosni, Hercegovini i nahiji barskoj).
Samo prva tri miliona zovu se Srbi ili Srblji, a ostali ovoga imena neće da prime, nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski; a oni zakona rimskoga sami sebe ili zovu po mjestima u kojima žive npr. Slavonci, Bosanci (ili Bošnjaci), Dalmatinci, Dubrovčani itd., ili, kao što osobito čine književnici, starinskijem, ali Bog zna čijim imenom, Iliri ili Ilirci; oni pak prvi zovu ih u Bačkoj Bunjevcima, u Srijemu, u Slavoniji i u Hrvatskoj Šokcima, a oko Dubrovnika i po Boci Latinima. Bunjevci može biti da se zovu od Hercegovačke rijeke Bune, od koje su se, kao što se pripovijeda, negda amo doselili; a Šokci može biti da su prozvani podsmijeha radi (od talijanske riječi sciocco), ali danas i oni sami reku npr.: „ja sam Šokac,“ „ja sam Šokica,“ kao i Bunjevac, Bunjevka.
Kako god što oni zakona grčkoga ove zakona rimskoga zovu Bunjevcima i Šokcima, tako isto i ovi zakona rimskoga i oni zakona turskoga njih zovu vlasima, a osim toga još oni zakona rimskoga u Dalmaciji oko Spljeta i Sinja i rkaćima (ili hrkaćima). A u prijateljskome razgovoru oni zakona grčkoga zovu ove zakona rimskoga kršćanima, a oni njih hrišćanima. Kad čovjek pomisli npr. da Madžara ima i rimskoga i kalvinskoga zakona, pa se svi zovu Madžari; ili: da Nijemaca ima i rimskoga i lutoranskoga i kalvinskoga zakona, pa se opet svi zovu Nijemci; mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona rimskoga neće Srbi da zovu.
Arnauti su u ovoj stvari za nas još bliži i priličniji primjer nego i Madžari i Nijemci: njih (Arnauta) ima i rimskoga (a može biti gdješto i grčkoga) zakona, pa se svi zovu Arnauti, i da rečemo da se između sebe malo mrze, ali prema drugijem narodima žive kao i braća, kao da su svi jednoga zakona, i jedan bi od njih turskoga zakona ubio deset pravijeh Turaka za jednoga Arnautina makar koga hrišćanskog zakona, kao što bi i Arnautin rimskoga zakona ubio deset Talijanaca za jednoga Arnautina turskoga zakona.“ Tako Vuk Karadžić: Srbi katolici i Srbi muslimani NEĆE da se zovu Srbi. Mađari, Nemci i Šiptari se osećaju kao jedan narod, bez obzira na veru, ali Srbi koji su napustili pravoslavlje neće da budu Srbi. Oni se nazivaju ili Šokcima, Bunjevcima, itd, ili se smatraju pravim Turcima. I tu SPC nikako nije kriva.
TOMAZEO I SRBSKO STANOVIŠTE
Ali, mi ne smemo zaboraviti istinu o tome. Ne smemo poreći da je bilo i Srba rimokatolika i Srba muslimana. Zato je veoma važno da se vraćamo delu onih Srba koji su, iako rimokatolici ili muhamedanci, sebe osećali kao pripadnike našeg naroda. Jer, kako kaže Milo Lompar u „Duhu samporicanja“:“Srpsko stanovište treba konceptualizovati kao stanovište kulture, jer samo na tom temelju može nastati politika koja ima i manevarski prostor i unutrašnji sadržaj. Otud srpska kulturna politika treba da sledi načelo integralnosti koje podrazumeva zajedničke kulturne konstante u bilo kom teritorijalnom ili državnom području.
To znači da je pojam srpski osnovni pojam naše kulturne politike i da se on ne može zameniti ni sa jednim regionalnim ili teritorijalnim pojmom. Ovo integralističko načelo srpske kulturne politike podrazumeva da je u prošlosti srpska kultura obrazovana kao kultura tri vere: ono se, dakle, spaja sa načelom kontaktnosti. Premda je od značaja neprestano imati na umu da je u srpskoj kulturi – naročito od pojave Dositeja – delotvoran i višesmeran sekularni momenat, srpsku kulturu prevashodno valja poimati kao kontaktnu kulturu tri vere.
Jer, to se posebno vidi sa stanovišta njene prošlosti, iz perspektive njenog istorijskog kretanja. Od kakvog je to značaja za sadašnjost? Kultura nikada nije puka sadašnjost nego je uvek i prošlost same sadašnjosti. To podrazumeva odvijanje stvari u vremenu: prošlo vreme postoji u kulturi kao njena prezentnost, kao sadašnjost prošlosti. Jer, „samo ako smo svesni realnosti prošlosti kao prošlosti, možemo osećati da je ona živa i prisutna“. U sadašnjosti je, dakle, neophodna upravo svest o kontaktnoj slici srpske kulture u prošlosti.“
Knjiga Nikole Tomazea zato je veoma značajan prilog istini o KONTAKTNOSTI srbske kulture, i još jedan doprinos obnovi „srbskog stanovišta“.
