SPOMENIK STEPINCU I JEDNA KOMISIJA
Hrvati su, uz najviše počasti, u Osijeku otkrili spomenik Alojziju Stepincu, nadbiskupu, a zatim i kardinalu zagrebačkom(1), koji je 1998. godine proglašen „blaženim“, i povodom čijeg uzdizanja na stepen univerzalnog sveca katolicizma je osnovana komisija za pregovore između Vatikana i SPC. Tobož, papa Franjo želi da se približi Srbima, da oni iznesu svoje argumente, pa će onda videti šta će da radi sa „univerzalizacijom“ Stepinčevom.
Ova komisija je, od samog svog početka, osuđena na propast Razloga je mnogo, počev od nepripremljenosti srbske strane, o čemu je na Fondu strateške kulture već bilo reči.(2) Ali, ključna stvar je u tome što je za Hrvate i ostale rimokatolike u svetu Stepinac već svetac. Oni ga doživljavaju kao Hristovog ugodnika, i mole mu se za zastupništvo pred Bogom.
Da ne ispadne da ovo pišem iz „šizmatičke opačine“, navešću, u originalu, odlomke iz Stepinčeve službe, koju je objavio zadarski Župni ured blaženog Alojzija Stepinca 2010. godine.
KAKO SE HRVATI MOLE STEPINCU
Evo kakve molitve čitaju hrvatski svećenici i njihova pastva za vreme proslave „Stepinčeva“: “Pomolimo se, braćo i sestre, Gospodinu Isusu Kristu, Kralju mučenika, i molimo njegovo milosrđe. /…/ Po zagovoru blaženog mučenika Alojzija, učini sve kršćane svjedocima svoje istine: o, Isuse, čuj nas O,Isuse, usliši nas. Po zagovoru blaženog Alojzija, sačuvaj u nama vjeru i živu nadu u pobjedu istine: o, Isuse, čuj nas. O, Isuse, usliši nas. /…/ Po zagovoru mučenika Alojzija ojačaj klonule, tješi tužne, očajnia ulij nade i sumnjivcima rasprši sumnje: o, Isuse, čuj nas. O, Isuse, usliši nas. Svima koji se za vjeru žrtvuju i stradavaju otkrij svoju ljubav i ulij svoju snagu: o, Isuse, čuj nas. O, Isuse, usliši nas. Sve naše pokojnike pridruži u nebu svetim mučenicima: o, Isuse, čuj nas. O, Isuse, usliši nas. /…/ Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože. Po primjeru Isusa Krista blaženi je mučenik Alojzije ispovjedio tvoje ime i krv svoju prolio. Mučenička krv očituje čudesnu tvoju snagu, kojom podupireš ljudsku nemoć i slabe ljude krijepiš da svjedoče za tebe, po Kristu našem Gospodinu. Zagovor blaženog Alojzija neka vas oslobodi sadašnjih zala, i primjer njezina života neka vas pouči da uvijek spremno služite Bogu i braći ljudima.“
Šta se može zaključiti iz ovih molitava? Stepinac je za Hrvate mučenik, koji je čak „prolio svoju krv“ za ime Božje; on teši tužne i diže klonule, a onima koji sumnjaju uklanja sumnje. On uči Hrvate da služe Bogu i braći ljudima.
STEPINAC JE „DRŽAVOTVORNI SVETAC“ HRVATA
U časopisu Instituta dr Ivo Pilar, koji se i zove „Pilar“, po čuvenom hrvatskom geopolitičaru – srbofobu, u broju 5 objavljenom 2008, nalazi se prikaz Tomislava Jonjića o knjizi Ivana Gabelice „Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država“(Zagreb, 2007), u kome, između ostalog, stoji: „Za razliku od donekle hagiografskog pristupa katoličkih pisaca posljednjih desetljeća, prema kojima je taj otklon od jugoslavenstva (ukoliko se on uopće spominje i priznaje!) u katoličkim redovima rezultirao priklanjanjem nekoj apstraktnoj koncepciji samostalne hrvatske države i podupiranjem Mačekove Hrvatske seljačke stranke (HSS), Gabelica dokazuje da je taj zaokret bio puno radikalniji i puno konkretniji. Simpatiziranje s Mačekovom izbornom listom u prosincu 1938. nije zapravo značilo njegovo identificiranje s HSSom, a još manje s Udruženom opozicijom u stranačkome i izbornom smislu, nego se može tumačiti samo kao proturežimska demonstracija.
U stvarnosti su se i kod nadbiskupa Stepinca i kod mnogih drugih katoličkih svećenika i laika množile rezerve prema HSS-u. /…/ Upravo je mlakost i bezličnost mačekovskoga vodstva pridonijela tomu, da je i nadbiskup Stepinac, skupa s većinom hijerarhije i nižega klera, oduševljeno pozdravio uspostavu NDH-a. On je ozbiljno, iako uzaludno, poradio i na priznanju novoproglašene države od Svete Stolice. Iako se odmah pokorio stajalištu da Sveta Stolica tijekom trajanja neprijateljstava neće priznati nikakve državnopravne promjene, nadbiskup je i u idućem razdoblju nastavio u Rimu braniti pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, odbijajući brojne propagandne napadaje ne samo na tu državu, nego i na njezin tadašnji režim, iako je prema mnogim postupcima nositelja režima imao krupne rezerve i prigovore. Odnos Katoličke crkve u Hrvata prema NDH-a tijekom čitavog razdoblja trajanja te države karakterizira upravo jasna svijest, da ne postoji hrvatska alternativa tadašnjemu njezinu režimu. Sve druge mogućnosti bile su, nažalost, jugoslavenske. /…/ Njegova je konačna ocjena u bitnome sadržana u riječima msgr. Nikole Solde, izrečenima u razgovoru za glasilo hrvatske katoličke mladeži „Mi“, koje je Gabelica uzeo kao moto svojoj knjizi: „Stepinac je kao svećenik bio uzor. To je dobar razlog da ga proglašavaju svecem, ali ne smije se zaboraviti da je on cijelim svojim autoritetom stao iza hrvatske države. To je ono što će ući u povijest. To je svima imponiralo. To što je on svetac, veliko je, ali ima i drugih svetaca kod Hrvata. Važno je da on u pitanju hrvatske države nije uzmakao ni za milimetar. To je ono što je Stepinca uzdiglo. On je u povijesnom času stao iza hrvatske države, a to je bilo veliko junaštvo.“(3)
Iz Jonjićevog prikaza Gabeličine knjige se vidi da je Stepinac bio duhovni stožer ustaške „nezavisnosti“. Biskupat i kler u Hrvata moraju, na sve moguće načine, da ga posthumno „svađaju“ sa ustašama, jer su ustaše uradile šta je trebalo za Vatikan i Hrvatsku, ali su im metodi, iz današnje „multi-kulti“ perspektive, neprimereni. Međutim, ozbiljna istorijska istraživanja hrvatskih povijesničara, poput Gabelice, jasno svedoče da je Stepinac uvek bio uz NDH, i da su njegovi „prosvjedi“ bili samo „fenomenološki“, ali ne i „ontološki“. Stepinac nije želeo ništa drugo osim nezavisne hrvatske države, a pošto su sve druge (pa i HSS-ove) ponude bile jugoslovenske, on je podržao NDH čak i u martu 1945. godine.
STEPINAC I USTAŠE PRE DRUGOG SVETSKOG RATA
Gabelica, u svojoj, već pomenutoj knjizi, jasno ukazuje da je Stepinac sa ustašama srcem bio i pre Drugog svetskog rata, i da je podržavao baš njih, a ne Vlatka Mačeka i Hrvatsku seljačku stranku: “I dok su s Hrvatskom seljačkom strankom bili gotovo u stalnomu sukobu, s Ustaškim pokretom je stvar bila posve drugčija. Ustaškim stajalištima i ponašanjem Stepinac je bio vrlo zadovoljan. Povodom jednoga Budakova članka u „Hrvatskomu narodu“, on je u „Dnevniku“ 26. siječnja 1940. zapisao: „Veseli me ova izjava ‘Hrvatskog naroda’ iz koje izvire sigurno dobra volja i pijetet prema vjeri otaca“./…/Dana 28. kolovoza 1940. primio je u posjet Budaka. Razgovarali su dva puna sata. Budak je na nj ostavio izvanredan dojam. I dok mu je Maček „jedan pravi kumek“, za Budaka je u „Dnevniku“ istoga dana napisao, da se u njemu „krije čestita hrvatska duša“. U razgovoru su raspravili razna pitanja koja se tiču rada i djelovanja Ustaškoga pokreta prema Katoličkoj crkvi. Složili su se, da „današnja Banska Vlast ne čini gotovo ništa u pobijanju boljševizma“. Na kraju zabilješke o ovom razgovoru Stepinac je iznio svoj sud o Ustaškomu pokretu: „Iz svega sam vidio, da ova grupa (ustaše – op. I. G.) iskrenije misli sa Katoličkom crkvom nego li HSS. Ali sam naglasio i to da ja ne mogu biti član ni jedne ni druge stranke nego želim biti izvan stranačkih sporova i pomoći sve koji žele dobro našem narodu. Vremena su strašna uistinu“. Pri tomu je mislio na nadolazak ratne kataklizme i na pogibelj od boljševizma. Zato je u razgovoru i rekao Budaku: „Znam samo to da je najstrašnije zlo za nas komunistička Rusija. Ukoliko se, rekoh Budaku, budete borili protiv komunista biti će to najbolja reklama za vas kod hrvatskog svećenstva“. /…/Ove misli ponovio je u „Dnevniku“ i 30. kolovoza iste godine, kada ga je Budak opet, zajedno s dr. Mirkom Pukom, posjetio: „Dr. Budak me je molio neka ne pravim poteškoća svećenicima, koji se deklariraju za nacionaliste, jer ni oni ne traže od svećenika da budu članovi njihove organizacije, ali da ju i ne napadaju. Odgovorio sam, da ću jednakom mjerom mjeriti jednima i drugima, dok god ne zadiru u dogme crkve, jer je naša zadaća spašavati duše, a ne voditi stranačku politiku. Moram u duši priznati, da je Mile Budak jedna iskrena duša i sigurno misli lojalno dobro Crkvi katoličkoj, što nažalost ne mogu reći o destruktivnim elementima u HSS“.(4)
Dakle, Stepinčevo ustašoljublje se nikako, i ničim, ne može dovesti u pitanje. Upravo takvoga je papa Ivan Pavao Drugi proglasio za „blaženoga“ 1998. godine. Upravo kao takvome obraćaju mu se svi rimokatolici sveta, što je lako proveriti na Internetu(5). Upravo jer je takav čuvena rimokatolička škola u SAD nosi njegovo ime od 1948.godine. (6)
A što se tiče spomenika, oni se Stepincu stalno podižu, i svaki veći grad se trudi da pruži doprinos ovoj hrvatskoj spomeničkoj trci (7), pa je tabloidno iščuđavanje tim povodom u zemljici Srbiji izraz ili neobaveštenosti ili gluposti (a bruka je i jedno i drugo).
UMESTO ZAKLJUČKA
Fond strateške kulture je 2016. organizovao skup „Kanonizacija Alojzija Stepinca: izazovi i odgovori“, sa koga je objavljen i izvrstan zbornik radova pod istim imenom (saizdavač je „Bernar“ iz Starih Banovaca). Kao jedan od učesnika skupa i priređivača zbornika, osećam se pomalo umorno od dokazivanja očiglednih istina, poput one da je Stepinac za Hrvate i rimokatolike VEĆ svetac, da će oni doveka gajiti njegov kult, i da komisija na koju je pristao vrh SPC neće imati nikakvog smisla, jer su svi procesi u vezi sa „blaženim“ već završeni.
Ipak, ostaje pitanje: šta se dešava s jednim delom srbske institucionalne elite? Zašto su tako beslovesni u svojim pričama o „dijalogu“ i „toleranciji“?
U svojim člancima sam već više pute pominjao slučaj Zorke Mandić iz sela Mašvine na Kordunu, kao paradigmatičan za ovu vrstu Srba lišenih istorijske svesti (koje, kako reče pokojni Žarko Vidović, nema bez svesti o zlu). U knjizi „Svlačenje visine“ (Beograd, 2006.), naš psiholog, profesor dr Jovan Mirić, opisuje slučaj te Zorke. Godine 1942, 7. maja, u njeno selo upada Pavelićeva satnija, koja nosi fesove sa ustaškim znakom. Vodi ih Mirko Radočaj. Odmah pale crkvu, a u seoskoj školi kolju sedamnaest žena, dece i staraca. Uhvatiše i dve sestre: Zorku i Dragicu, od kuće Mandića. Dragica na rukama nosi dvogodišnje dete. Ustaša iz ličkog sela Brinja, Antun, poveo je sestre i dete da ih likvidira. Zorka zastaje da tobož zaveže opanak, a zatim skače na ustašu i zakolje ga njegovom sopstvenom kamom. Spasavši sebe, sestru i detence, odlazi u partizane, da nastavi borbu. A 1943, Mirko Radočaj se, posle kapitulacije Italije, prebacuje na partizansku teritoriju i postaje član Narodno-oslobodilačkog odbora u svom selu. Pet godina kasnije, Zorka Mandić udaje se bivšeg ustašu, maskiranog u partizanskog odbornika. Poznanici je pitaju kako je mogla da pođe za čoveka koji je vodio pokolj u njenom selu. Zorka ponosno odgovara da su sad druga vremena, doba bratstva i jedinstva, i da ne treba sve Hrvate optuživati za zločine.
Ima i jedna anegdota iz četničke emigracije. Da li je istinita, ne znam, ali jasno govori o onome čemu sam se u ovom članku čudio. Po toj priči, u istoj kafani, negde na Zapadu, našli su se bivši četnici i bivše ustaše. Naravno, svako u svojoj prostoriji, i sa svojim temama. U jednom trenutku, pripiti četnici padnu u sentimentalno raspoloženje, i reše da pozovu Hrvate za svoj sto, i da ih, po starom srbskom običaju, časte pićem. Jedan ode da ih zove. Ustaša se pridigne od stola i kaže mu: “Pa dobro, koliko mi vas Srba treba da pobijemo da biste shvatili da vas mrzimo i da ne želimo ništa da imamo sa vama?“
I zaista: koliko ustaše i neoustaše treba da pobiju i proteraju Srba, koliko glasno da kliču himne ustaškom pokrovitelju Stepincu, pa da Srbi shvate da nikakve komisije sa Vatikanom nikuda ne vode, jer će papskom tronu katolički Hrvati (koje su i stvorili, uglavnom preveravanjem pravoslavnih Srba), uvek biti miliji od „istočnih šizmatika“?
UPUTNICE (INTERNETU PRISTUPLJENO 13.2.2017)
1.borbazaveru.info/content/view/9378/1/
2.www.fsksrb.ru/fond-strateske-kulture/politika/jos-malo-o-razgovorima-o-nadbiskupu-alojziju-stepincu/
3.www.pilar.hr/images/stories/dokumenti/casopis_pilar/br_5/pilar_05_66.pdf
4. shp.bizhat.com/A.Stepinac.html
5. catholicsaints.info/blessed-alojzije-stepinac/).
6.en.wikipedia.org/wiki/Archbishop_Stepinac_High_School
7.web.archive.org/web/20151010031646/http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20060207/sibenik01.asp
Vladimir Dimitrijević
Izvor: "Fond strateške kulture"
