ZVANIČNO SAOPŠTENJE KOMISIJEZVANIČNO SAOPŠTENJE KOMISIJE
Završen je rad komisije o Stepincu koja je osnovana na molbu patrijarha srbskog Irineja, a sa blagoslovom pape Franje. Zvanično saopštenje komisije, posle svega, glasi: “Dana 12. i 13. jula 2017. godine okupili su se u Domu Svete Marte (Domus Sanctae Marthae) u Vatikanu, na svom i šestom i poslednjem sastanku a pod predsedavanjem oca Bernarda Ardure, predsednika Papskog veća za istorijske nauke, članovi Mešovite komisije hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka radi zajedničkog razmatranja lika kardinala Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog.
U ime Hrvatske biskupske konferencije bili su prisutni: kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački; monsinjor Antun Škvorčević, biskup požeški; monsinjor Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski; dr Jure Krišto i dr Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest. U ime Srpske Pravoslavne Crkve bili su prisutni: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop novosadski i bački Irinej, episkop pakračko-slavonski Jovan i prof. Darko Tanasković, stalni predstavnik Repubike Srbije pri UNESKU. Prisutni su prepoznali velikodušnost pape Franje koji je dobronamerno prihvatio molbu Patrijarha srpskog Irineja i odlučio ustanoviti ovu Komisiju. Svi članovi Komisije blagodarni su na srdačnoj atmosferi u kojoj su s punom slobodom govora mogli da ispune zadatak poveren Komisiji, tj. da pristupe zajedničkom razmatranju života kardinala Stepinca. Od početka rada Komisije, njeni članovi su bili svesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj nadležnosti Pape. Članovi Komisije takođe priznaju da svaka Crkva ima vlastite kriterijume za kanonizaciju. Članovi Komisije su se takođe složili da je njihov rad omogućio bolje razumevanje istorije u godinama između Prvog svetskog rata i 1960. godine, godine smrti kardinala Stepinca. Takođe je bilo moguće da se osvetli život i službu jednog važnog katoličkog pastira u posebno problematičnom istorijskom periodu. Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, ćutanje i stavovi još uvek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca, tumačenja koja su uglavnom davali katolici Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita. Proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo je da su sve crkve bile izložene okrutnim progonima i imale svoje mučenike i ispovednike vere. U tom smislu, članovi Komisije su se saglasili oko mogućnosti buduće saradnje, u pogledu zajedničkog rada, kako bi podelili sećanje na mučenike i ispovednike vere obeju crkava.“U ime Hrvatske biskupske konferencije bili su prisutni: kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački; monsinjor Antun Škvorčević, biskup požeški; monsinjor Ratko Perić, biskup mostarsko-duvanjski; dr Jure Krišto i dr Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za povijest. U ime Srpske Pravoslavne Crkve bili su prisutni: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop novosadski i bački Irinej, episkop pakračko-slavonski Jovan i prof. Darko Tanasković, stalni predstavnik Repubike Srbije pri UNESKU. Prisutni su prepoznali velikodušnost pape Franje koji je dobronamerno prihvatio molbu Patrijarha srpskog Irineja i odlučio ustanoviti ovu Komisiju. Svi članovi Komisije blagodarni su na srdačnoj atmosferi u kojoj su s punom slobodom govora mogli da ispune zadatak poveren Komisiji, tj. da pristupe zajedničkom razmatranju života kardinala Stepinca. Od početka rada Komisije, njeni članovi su bili svesni da je postupak kanonizacije kardinala Stepinca u isključivoj nadležnosti Pape. Članovi Komisije takođe priznaju da svaka Crkva ima vlastite kriterijume za kanonizaciju. Članovi Komisije su se takođe složili da je njihov rad omogućio bolje razumevanje istorije u godinama između Prvog svetskog rata i 1960. godine, godine smrti kardinala Stepinca. Takođe je bilo moguće da se osvetli život i službu jednog važnog katoličkog pastira u posebno problematičnom istorijskom periodu. Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, ćutanje i stavovi još uvek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca, tumačenja koja su uglavnom davali katolici Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita. Proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo je da su sve crkve bile izložene okrutnim progonima i imale svoje mučenike i ispovednike vere. U tom smislu, članovi Komisije su se saglasili oko mogućnosti buduće saradnje, u pogledu zajedničkog rada, kako bi podelili sećanje na mučenike i ispovednike vere obeju crkava.“
I to je sve.
Svako je ostao pri svome.
SAV STEPINAC U JEDNOM DOKUMENTU
Patrijarh Irinej je očekivao da će Vatikan otvoriti svoje arhive za pregled prepiske između Stepinca i pape Pija Dvanaestog, ali to se nije desilo, iako je izvesnih obećanja bilo.
Međutim, nikakvi novi dokumenti nisu bili potrebni da se, po ko zna koji put, vidi ko je bio papski „blaženik“. Dovoljno je bilo ponovo čitati dokumentaciju koju je, još 1998, u svom dvotomniku „Katolička crkva i NDH“, objavio jedan od učesnika u radu komisije, hrvatski istoričar Jure Krišto. Analiziraćemo jedan takav dokument, nastao usred rata, 1943. godine.
U pismu kardinalu Maljoneu, bliskom papi Piju Dvanaestom, a nastalom 24. maja 1943. godine, sav je Stepinac. On odgovara na optužbe „kao da Katolička crkva u Hrvatskoj nije ispunila svoju dužnost prema pravoslavcima, koji se osjećaju progonjenima“ ( obratimo pažnju: Stepinac ne kaže da su pravoslavci progonjeni, nego da se „osećaju progonjenima“ ). Nadbiskup kardinalu dostavlja, kako kaže, „neke dokumente koji pokazuju koliko smo učinili za Srbe, i pored svih zala koje su nam Srbi nanijeli tijekom 20 godina zajedničkog života“. U tom pismu, Stepinac Maljoneu veli da „materijal koji je Svetoj Stolici poslala srpska propaganda, služi samo tome da u očima Svete Stolice umanji ugled sadašnjeg režima u Hrvatskoj“ (Pavelićevog režima, ustaškog režima, režima koji se „proslavio“ Jasenovcem i Jadovnom).
NEODGOVORNI POJEDINCI I „DOBRA“ NDH VLAST
Kako nadbiskup Stepinac brani zločine prema Srbima? Citirajmo ga:“Da bi se stekao tačan uvid u činjenice valja znati da se okrutnost, na koju se žale Srbi, javila tijekom nacionalne revolucije, kad je vrijeme sa sobom donijelo neodgovorne pojednice koji su u ime Vlade počinili zločine ne mareći u stvari za autoritet Države ili čak često idući proti uredbi Vlade. To se vidi iz činjenice da je mnogo tih neodgovornih osoba strijeljano naredbom Vlade. Srbi koji optužuju trebali bi se podsjetiti da je Srbin Puniša Račić, nakon što je u Skupštini u Beogradu ubio neke hrvatske poslanike, stavljen, istina, u zatvor, ali je istovremeno bio gotovo slobodan dobivši od Vlade u Beogradu mjesečnu pomoć od 2000 dinara. To je provjerena činjenica, iako tajna.“
Dakle, po Stepincu, to MALO zločina što ih je bilo u NDH krivica je NEODGOVORNIH pojedinaca, koji nisu slušali ustašku Vladu. Kao da nisu postojali NDH zakoni o stvaranju konc-logora, o ukidanju ćirilice, o zabrani rada Srbske Pravoslavne Crkve, o stavljanju Srba u položaj manjine za odstrel, i kao da za te zakone Stepinac nije čuo. Genocid protiv Srba, Jevreja i Roma nije bio niz incidenata, nego državna politika koju su pripremili ustaški zakoni. Što se tiče laži o streljanju „neodgovornih pojedinaca“, istina je da su ustaše, po naređenju Nemaca, neki put morale da fingiraju obračun sa zločincima iz svojih redova, ali ih nisu streljali, nego su ih sklanjali od očiju javnosti i slali na nove koljačke poslove: tako je bilo sa fratrom Tomislavom Filipovićem koji je, posle klanja u banjalučkim selima 1942. godine, zvanično osuđen i „streljan“, a nezvanično prebačen u Jasenovac, gde mu je Maks Luburić dao nadimak „Majstorović“ kao majstoru za klanje. Monstruoznost Stepinčeve logike ogleda se u njegovom stavu po kome Srbi, stotine hiljada njih, stradaju zbog atentata koji je Puniša Račić izvršio u Skupštini Kraljevie SHS i iza koga je, tobož, stajao zvanični Beograd. Zbog Stjepana Radića i Đure Basaričeka, koje su pogodili Račićevi hici, krivi su svi Srbi u NDH, i treba da shvate da,između ostalog, zbog toga stradaju!
NDH KAO CIVITAS DEI
Međutim, u drugom delu pisma Stepinac potpuno staje na stranu ustaške vlasti, i piše kardinalu Maljoneu:“Valja zatim napomenuti da je hrvatska Vlada, ne učinivši toliko zla, kako kažu Srbi, učinila mnogo toga dobrog./…/Hrvatska se vlada energično bori protiv pobačaja, koji je prijetio propašću ne samo Hrvatskoj, nego i Crkvi u Hrvatskoj./…/ Međutim šizmatička Vlada u Beogradu nije učinila gotovo ništa da bi spriječila napredovanje ovog zla u Hrvatskoj, jer je inspirirana u prvom redu židovskim i pravoslavnim liječnicima. /…/Sadašnja Hrvatska vlada strogo je zabranila sva pornografska izdanja kojima su također u prvom redu upravljali Židovi i pravoslavci. Ta su izdanja bila prava kuga za hrvatsku mladež. Koliko li sam samo učinio kod srpske Vlade da spriječim ta izdanja, ali sve uzalud!/…/Sadašnji je režim u Hrvatskoj ukinuo masoneriju i vodi ogorčenu borbu protiv komunizma, koji je počeo cvjetati pod beogradskom Vladom./…/Vlada je izdala uredbe protiv bogohuljenja./…/Hoće također da vojnici budu kršćanski obrazovani što je u nekadašnjoj jugoslovenskoj vojsci bilo spriječeno./…/Vlada insistira na religioznom obrazovanju mladih u šolama. Nije protiv vjerskih škola, koje je srpska vlada htjela ukinuti po svaku cijenu. /…/Vlada je povećala dotacije za sjemeništa i druge crkvene ustanove./…/Također je povećala mjesečne doprinose svećenicima./…/Karitativna djelatnost Crkve takođe uživa pomoć Vlade./…/Vlada pomaže podizanje i popravak crkava. Tome se mogu dodati mnoge druge dobre stvari koje je hrvatska Vlada učinila ili je spremna učiniti.“
Sve što nije bilo u skladu sa rimokatoličkom „vjerozakonom“ u Kraljevini Jugoslaviji, po Stepincu, plod je delovanja Srba i Jevreja. Oni su podsticali Hrvatice da vrše abortuse i proizvodili su pornografiju. Pod vlašću Srba cvetali su masonerija i komunizam, a ukidane su verske škole. Ovo zlo su suzbile ustaše, i Hrvatska je sada maltene raj: nema bogohuljenja, vojska i đaci idu na“vjeronauk“, verske škole i karitativna delatnost bujaju, a župnici i fratri dobijaju dotacije više no ikad. To je prava država Božja, civitas Dei!
SRBI SU NEPOPRAVLJIVI ZLOČINCI!
Nije ovo sve. Stepinac Vatikanu poručuje da „Srbi neće prestati osuđivati i mrziti katoličku Crkvu ma kakav bio prema njima stav Crkve./…/S druge strane, međutim, moram izraziti svoje uvjerenje da katolička crkva ne bi preživjela razdoblje okrutnog mučeništva, kad bi Hrvatska makar i jedan dan opet došla pod srpsku vlast. /…/Ekselencijo! Ako je reakcija Hrvata katkad bila okrutna mi zbog toga žalimo i osuđujemo tako nešto. Ali je van svake sumnje da su takvu reakciju izazvali Srbi koji su prekršili sva prava hrvatskog naroda tijekom 20 godina zajedničkog života u Jugoslaviji.“
Evo celog Stepinca: bilo je, eto, nekih okrutnosti, nekih zločina, nekih ispada, i žao nam je („Izvini, bilo u brzini!“). Ali, za sve su krivi Srbi, koji su tlačili Hrvate u Jugoslaviji! I u NDH ima mnogo više pozitivnog nego negativnog.
Sve ovo će biti ponovljeno i u poslanici koju je „gradu i svetu“ uputio Poslovni odbor Hrvatskoga katoličkoga episkopata 24. marta 1945, uoči sloma NDH. Ističući da je miroljubivost uvek bila osnovna crta hrvatske duše, biskupi kažu da su na taj pacifizam „udarali oni koji su političkim umorstvima hrvatskih narodnih prvaka i oduzimanjem hrvatske rođene grude onemogućavali hrvatski pacifizam i tjerali hrvatski narod na sve veći nemir i nezadovoljstvo. Hrvatska nedužna krv prolijevala se u mnogim hravtskim gradovima i selima, dapače i u samoj beogradskoj skupštini između dva svjetska rata“.
ISKRENI HRVATSKI POVIJESNIČARI
Dakle, Stepinac je, uz izvesne ograde, sav bio za NDH kao izraz „povijesnih težnji Hrvata“. Ivo Gabelica u svojoj knjizi „Blaženi Alojzije Stepinac u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ piše:“Nadbiskup Stepinac nije bio samo pasivni pristaša Nezavisne Države Hrvatske, nego se je aktivno zauzimao za njeno učvršćenje i opstanak. Kratko vrijeme nakon njezina nastanka poduzimao je korake, da je Sveta Stolica diplomatski prizna, a tijekom njezina trajanja bori se je da ne propadne./…/ Između nadbiskupa Stepinca i hrvatskih državnih vlasti dolazilo je povremeno do nesporazuma, ali se ti nesporazumi nikada nisu pretvorili u neprijateljstvo. Hrvatske državne vlasti cijenile su ulogu Katoličke crkve u životu hrvatskoga naroda i na razne načine su ih pomagale u radu. Nikada Stepincu nisu nanijele niti su kanile nanijeti bilo kakvo zlo. Za to nisu ni imale nikakvoga razloga. Nadbiskup je znao s kakvim se teškoćama te vlasti susreću, da bi spasile državu, pa ih je branio od svih kleveta i laži, koje su se o njima širile u Hrvatskoj i inozemstvu./…/Njegov odnos prema hrvatskoj državnoj i jugoslavenskoj komunističkoj vlasti bio je bitno različit. Kritizirao je samo pojedine postupke hrvatske državne vlasti, a jugoslavensku komunističku je osuđivao u cijelosti. Često je isticao znanstveno dokazanu činjenicu, da su Srbi prvi započeli sa zločinima nad hrvatskim narodom, kako prije, tako i za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Time su izazvali ispade neodgovornih elemenata na hrvatskoj strani, koji su se na svoju ruku osvećivali, ne pitajući se uvijek, je li netko prav ili kriv. Stepinac je osuđivao kako srpske zločine tako i osvetu s hrvatske strane. Pri tomu je često hvalio Pavelićeva nastojanja da se u državi uvede red, zbog čega su bili čak i strijeljani pojedinci koji su se samovoljno osvećivali srpskomu stanovništvu i činili zločine nad njim.“
Drugi hrvatski povijesničar, Tomislav Jonjić, iz Instituta „Dr Ivo Pilar“, slaže se s Gabelicom, i kaže za Stepinca:“On je ozbiljno, iako uzaludno, poradio i na priznanju novoproglašene države od Svete Stolice. Iako se odmah pokorio stajalištu da Sveta Stolica tijekom trajanja neprijateljstava neće priznati nikakve državnopravne promjene, nadbiskup je i u idućem razdoblju nastavio u Rimu braniti pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, odbijajući brojne propagandne napadaje ne samo na tu državu, nego i na njezin tadašnji režim, iako je prema mnogim postupcima nositelja režima imao krupne rezerve i prigovore. Odnos Katoličke crkve u Hrvata prema NDH-a tijekom čitavog razdoblja trajanja te države karakterizira upravo jasna svijest, da ne postoji hrvatska alternativa tadašnjemu njezinu režimu. Sve druge mogućnosti bile su, nažalost, jugoslavenske.“
UMESTO EPILOGA
Dakle, komisija je završila svoj rad. Svako je ostao pri svome. Stepinac je i za Hrvate i za Vatikan svetac. Ali, šta onda znače reči dobro obaveštenog i papi Franji bliskog Draga Pilsela, iz njegovog članka „Poseta pape Franja Srbiji sve bliža“? U tom tekstu Pilsel tvrdi:“Jedan mi je visoki izvor SPC priznao da radikali u redovima SPC-a ostaju bez argumenata i da se približava trenutak kada će papa Franjo i sa crkvene i sa državne strane biti pozvan u Srbiju. Štoviše, da smo tomu i bliže nego što možemo i pomisliti“.
Da li je zaista tako?
Po svemu sudeći je tako, jer se već predugo priprema takva poseta, a smisao komisije je bio u tome da se kanonizacija odloži dok se posao ne završi – to jest, dok papa ne uđe u sveti prostor Srbske Crkve.
Šira verzija teksta objavljenog u „Pečatu“
