ANTIPRAZNIK SRBOCIDA
Godina 2018, avgust mesec. Hrvatska, po ko zna koji put, slavi „Oluju“, dan kada se, sa blagoslovom rimskog pape i Imperije Vašington – Brisel, „oslobodila“ svojih Srba i krenula putem u NATO i EU. Bio je to antipraznik srbofobije i srbocida, na kome su učestvovali svi – od Amerikanaca do Montenegrina. Orgijanje je imalo i svog pojca – Marka Perkovića Tompsona, koji peva himne Crnoj legiji i Luburiću. U Srbiji se o tome pisalo, uglavnom tabloidno, ali kao da nije shvaćeno šta se zaista zbilo. A zbilo se mnogo toga strašnog, što je leglo u temelj srbocidne budućnosti, koja će postati sadašnjost ako se ne ne vratimo sebi i ako se ne promene svetsko – istorijske okolnosti.
Ideje za ove teze dobio sam, između ostalog, iz razgovora sa dragim sagovornikom, istoričarem dr Milošem Timotijevićem.
ŠTA JE SLAVLjENO AVGUSTA 2018. U HRVATSKOJ I ŠTA TO NAGOVEŠTAVA?
1. Hrvatska je dobila priznanje svog najvažnijeg državnog i nacionalnog praznika od zapadne međunarodne zajednice. Do sada je to bila samo unutrašnja nacionalna, lokalna proslava.
2. Potvrđena je ispravnost hrvatskog konstitutivnog nacionalnog mita, odnosno „neupitna etičnost ’Oluje’, vojno-redarstvene akcije”.
3. Sve žrtve na srbskoj strani u „Oluji” nisu više relevantne čak ni za raspravu.
4. Potvrđene su odredbe suda u Hagu, a odlikovanja Čermaku i Gotovini podvače njihovu „nevinost“.
5. Snažno se ističe apsolutna odgovornost Srba i Srbije za raspad Jugoslavije, ratove i zločine. To je rekao Hag, podržavaju sve zapadne zemlje (NATO i EU), a njihovo prisustvo na proslavi „Oluje” dodatno osnažuje stav Hrvatske.
6. Prisustvo Izraela na proslavi relativizuje NDH i sećanje na zločine ustaša.
7. Prisustvo Crne Gore govori šta se očekuje od Srbije u bliskoj budućnosti, tačnije šta praktično znači „suočavanje sa prošlošću, zločinima i potreba za pomirenjem u regionu”.
8. Govor Plenkovića jasno je pokazao da se takvi koraci zahtevaju, a ne samo očekuju, od Srbije.
9. Burna reakcija Hrvatske na govor Aleksandra Vučića i najava povlačenja ambasadora iz Srbije još jasnije pokazuju snažan stav Hrvatske i nepopustljivost na kojoj će istrajavati.
10. Srednja i viša srednja klasa u Srbije i deo jugonostalgičnog intelektualnog proleterijata podržaće stav Hrvatske zbog potrebe normalizacije odnosa, izbegavanja rata i sukoba, kao i zbog očekivanog „boljeg života“ u procesu pridruživanja EU. Kompromisi srbijanske „elite“ na svoju štetu, a u očekivanju individualnog dobitka, jesu oprobana šema koja je često dala mnogo poena Hrvatskoj.
11. Snažni pristisci na Srbiju u procesu ulaska u EU značiće i priznavanje stava Hrvatske prema „Oluji” i raspadu Jugoslavije.
12. Može se očekivati da se zvanična politika Srbije uskladi sa ovakvim stavom Hrvatske koji je podržan od NATO, EU i Izraela.
13. Promena stava Srbije i usklađivanje sa stavovima Hrvatske značiće izmenu kulture sećanja na ratove 1991-1995 i 1999.
14. Hrvatska će imati zakon kojim je kažnjivo isticati negativne stavove prema „Oluji” i bilo kakvim zločnima Hrvatske u ratovima. Od Srbije će se očekivati da takve zakone podrži, a zatim i sprovodi na svojoj teritoriji.
15. Školski programi, državni praznici, komemorativne svečanosti i muzejsko-galerijske prezentacije moraće da se usklade sa novim i ispravnim pogledom na raspad Jugoslavije.
16. Takva praksa biće zakonski regulisana i etički podržana presudama u Hagu, potom i usvojenom politikom EU i potrebom pomirenja u regionu.
17. Odstupanje od takve agende biće zakonski kažnjivo.
18. Javni govor biće pod pristiskom takve politike.
19. Državne agencije, nezavisne od javnosti i građana Srbije, a zavisne od EU i NATO, ukazivaće na kršenje takve zakonske regulative i nalagati da se pojedinci i grupe izvinjavaju ako prekrše pravila, potom i novčano i zatvorski kažnjavaju. Gubljenje posla u državnoj službi se podrazumeva.
20. Politička korektnost po usvojenim standardima moraće da se ugradi u praksu ispita prilikom zapošljavanja u državnu službu, kao i otpuštanja već zaposlenih ako neće pismeno da pristanu na usvojenu regulativu.
Dakle, imamo na delu kolektivnu i individualnu izdaju u začetku, jer će naši poslovi i život u društvu, javni nastupi, i sve što nam padne na pamet, biti unapred ograničeni i kontrolisani.
Takva praksa će naići na lep prijem kod ljudi sa već ukalupljenom svešću u procesu višedecenijske indoktrinacije komunista, titoista i globalista. Naš „normalan” život i život naših porodica, zavisiće od usvojenih „pozitivnih” normi.
PRIMER CRNE GORE
Kojim putem će ići Srbija pokazuje savremena Crna Gora i saopštenje njenog Ministarstva odbrane povodom prisustva vojnog atašea montenegrinske NATO vojske na hrvatskoj proslavi „Oluje” u Kninu 2018. godine, odnosno odbrana od kritika javnosti zbog takvog čina (ovo je namerno latinicom, pismom đukanoidnih ustašoida na vlasti u Podgorici): “Ta retorika i smeštanje ovog bezazlenog civilizacijskog čina u kontekst suludog rata devedesetih, ne priliči dvadesetim godinama ovog veka, novom vremenu u kojem su i Crna Gora i Srbija zemlje kandidati u pregovaračkom procesu sa EU – navodi se u saopštenju./…/ Danas je okrenuta sigurnoj evropskoj budućnosti, i odlučno ide u korak sa razvijenim demokratskim zemljama, oslobođena balasta prošlosti. Bez obzira na bilo čija očekivanja, Crna Gora ne želi nikad više da bije tuđe bitke, već je okrenuta svom razvoju i napretku, i izgradnji dobrosusedskih odnosa sa svim zemljama u okruženju, što je najbolji put za jačanje regionalne stabilnosti“.
DAKLE, PRISTUPANjE EU I NATO ZNAČI POTPUNU IZMENU KULTURE SEĆANjA SRBA, I TO PRILIČNO GRUBIM I UBRZANIM METODAMA, OČEKIVANU UNUTRAŠNjU SAMOIZDAJU SVAKOG POJKEDINCA KOJI ŽELI „NORMALAN” ŽIVOT I UNUTRAŠNjI OBRAČUN SA „RETROGRADNIM SNAGAMA PROŠLOSTI”.
Ovakav pristup izmeni kulture sećanja automatski će se preneti na NDH i objašnjenje da su zločini ustaša bili isprovocirani ustankom Srba, koji će od žrtve postati krivci.
PESMA O OFICIRU KOJI JE PLjUNUO NA SEBE I SVOJ NAROD
Prisustvo crnogorskog oficira na proslavi ustašluka navelo je Šavničanina Slavka Peroševića da napiše sledeće stihove:
„Ja ti ovo pismo, pukovniče
Noćas pišem iz malog Šavnika
Da te pitam zbog čega si išo
U skut srpskog da ljubiš krvnika
Zbog čega si išo pukovniče
Đe je Srbin vječito leleko
Zbog čega si ponizio sebe
Gubalo te majčino mlijeko
Mjesto počast da žrtvama odaš
Vječne snove što u grobu snuju
Ti s dušmanom pravoslavnog roda
Vino piješ i slaviš „OLUJU“
Kano krilo gladnog lešinara
Šahovnica nad tobom se vije
Lele majci tvojoj moj Ivane
Bolje da te ni rađala nije
Dok rod srpski na dan ovaj kleti
Nad humkama svoje đece plače
Ti na ponos Srpske Sparte pljuješ
I pozdravljaš ustaške koljače
Ni Sekula Drljević se nije
Vjeruj tako ponizno ponaša
Što je silnog Đurišića Pavla
Predo živa u ruke ustaša
Te godine Gradiška je Stara
Crnogorske đece bila raka
Pa sam zbog tog gledajuć te s njima
Vas dan dugi od žalosti plaka
Jasenovac ni pominjat neću
Klete jame i stratišta mnoga
Svu noć sebe s nevjericom pitam
Kako s njima slaviti si moga
Na vratima srpskog grada Knina
Đe barjaci sad viore njini
Ti pukovnik crnogorske vojske
Pružaš ruku Antu Gotovini
Ako ti je naređeno bilo
Što ne skinu s ruku epolete
Da te kano ŽUGIĆ BOŽIDARA
Vječno slave pisci i poete
Da se Serdar Janko spuštit može
Crnoj zemlji iz plavih visina
Kunem ti se u krst i u vjeru
Da se ne bi nanosio čina
Petar bi te Cetinjski prokleo
I za tebe poslo perjanike
Da te pita što si poletio
U skut srpske da ljubiš krvnike
Zar nijesi u dubini duše
Čuo vapaj jauke i krike
I pod nožem ustaškim đe plaču
Srpska đeca s Korduna i Like
Vako radeć nikad ući nećeš
U „Primjere čojstva i junaštva“
Nit će neko za tebe da kaže
„Da si rodit imao se rašta“
Jesi l imo koga da ti kaže
„Čist kroz mjesta prljava prolazi
I da na svjet sve se oprat može
Samo crni ne mogu obrazi“.
ISTRAGA PREDAKA, OPET
Dakle, ključ je u konvertitstvu. Ako hoćete u Evropsku Uniju, morate pretumačiti svu svoju istoriju, ratujući protiv predaka, sasvim u skladu sa onim što je pesnik Ivan Negrišorac opisao u svom ogledu o istrazi predaka u Crnoj Gori, ukazujući na dubinske uzroke i strahovite posledice ovog procesa: “Ideja o nacionalizaciji Crnogoraca nije ni crnogorska ni srpska ideja. Ta ideja je oblikovana u centrima moći izvan srpskih prostora, a sračunata je sa namerom da se celina srpskog naroda ruinira upravo tamo gde je u prošlosti bila najčvršća. Zato smo danas došli do paradoksalne situacije da upravo Crna Gora, kao u prošlosti najtvrđe uporište srpstva, danas mirno može da donese sve odluke koje potpuno protivreče osnovnom duhu Crne Gore i Crnogoraca. Takva je, na primer, odluka da država Crna Gora prizna kao nezavisnu državu Kosovo. Time je počinjen greh ne samo prema ostalim Srbima koji se, kako znaju i umeju (a to, nažalost, ne znači baš mnogo), bore da očuvaju ono što za sve Srbe, pa i za Crnogorce, ima suštinskoga značaja, nego je još i više počinjen greh u odnosu na celokupno istorijsko pamćenje Crnogoraca. Kako će ovi novi, odnarođeni biznis-Crnogorci, koji smatraju da je celokupna istorija stvar pretvoriva u robu za prodaju i preprodaju, kako će oni izaći pred Svetog Petra Cetinjskog, pred Njegoša, pred knjaza Nikolu i tolike druge, to je dilema do koje oni, sasvim sigurno, nisu ni doprli. Inače bi im se odgovor na pitanje šta su to oni počinili sam nametnuo sa strahotnom neumitnošću, a taj odgovor je, naravno: izdaja. Izdani su ne samo tamo neki Srbi kojih se biznis-Crnogorci odriču, nego je izdan i osnovni duh Crne Gore i svi njeni velikani. Ti velikani su, sada, na nebesima postiđeni zbog bestidnosti svojih potomaka. U ovim tačkama našeg opažanja dolazimo i do prvih odgovora na pitanje zbog čega u svim ovim procesima treba sagledati dejstvo sociopatogenih činilaca. Crnogorčenje je zamišljeno i sprovedeno kao oblik pelcovanja, tj. unošenja u narodno biće opasne i razorne klice koja razvojnim procesom sigurno dovodi do kolektivne šizofrenije. Ovi procesi razornih protivurečnosti i nerešivih autodestruktivnih poriva vode ka potpunom gubljenju onoga duha koji je Crnogorce čuvao kroz istoriju i vodio ih kroz najteža iskušenja kroz koja su prolazili. Otuda to može da se sagleda kao, pre svega, oblik autodestrukcije i simboličkog, kulturološkog samoubistva. Čitav proces se realizuje delovanjem piramidalne organizacione sheme u čijem temelju se nalazi odnarođena crnogorska država, kao osnovni inicijator i garant autoritativnosti samog čina, ali i činilac stalne pretnje onima koji bi se, eventualno, tom činu suprotstavili. Odnarođeni režim, dakle, računa sa pravom države na sve elemente autoritativnosti koje ne mogu nesmetano biti dovedene u pitanje, a ukoliko to neko pokuša da učini, država ima pravo da sprovede legalne oblike nasilja. Sam čin simboličkog, kulturološkog samoubistva ili progona i istrage sopstvenih predaka pripao je u nadležnost državnog aparata Crne Gore. To znači da čitav pravni, politički, obrazovni, medijski i drugi sistem danas u Crnoj Gori jeste upregnut u realizaciju ideje crnogorčenja i rasrbljivanja Crnogoraca. Tradicionalna srpska narodna svest Crnogoraca postala je apsolutno nesistemska pojava koja se želi u potpunosti eliminisati iz javnog života Crne Gore. Takva svest želi se ne samo marginalizovati unutar društvenog sistema nego se želi i konačno istražiti, tj. uništiti do poslednjeg traga i semena.“
KAKO SU MONTENEGRINI POSTALI TO ŠTO JESU?
Miladin Ćosović u knjizi „Moć i beščašće“ ističe: “Kad je rukopis ove knjige pripreman za štampu, iz Crne Gore je obnarodovana bombastična vijest: Montenegrini su došli do zaključka da im je prema opisanim i vrednovanim prošlim događajima, istorija lažna. Pripremaju se da na jednoj od narednih montenegrinskih skupština oglase ništavnom Odluku Crnogorske skupštine 1918. godine o prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Oni, naime, smatraju da 1918. godine Crna Gora nije oslobođena već okupirana od Srbije. Osim toga, Montenegrini to sada znaju, Srbi su im još od Dukljanske države neprijatelji: Sveti Sava ih je ,,prisilno” iz katoličanstva preveo u pravoslavlje, a Srbija je Duklju okupirala. Šta dalje slijedi, šta u pameti snuju Montenegrini? Slijedi revidiranje sve njihove istorije. Sada ocjenjuju da su im preci bili u zabludi što su ratovali protiv Turaka; Dukljanci, alias Montenegrini, Turke su trebali dočekati kao oslobodioce od neprijateljskih Srba i živjeti u turskoj carevini mirno kao u svojoj državi. Montenegrini tvrde da su ih Srbi ne samo prisilno preveli u pravoslavlje već da su ih i biološki osvojili i nametnuli im srpsko tragično pamćenje poraza na Kosovu, uveli ih u vjekovni rat s Turcima. Tome je podlegao i Njegoš, plakao je za uništenom srpskom državom, za Srpstvom, potlačenim narodom, za sve nevolje optuživao je Turke i poturke, ružno i netačno o njima pisao.
Suvišno je ovakve nebuloze opovrgavati istorijskim činjenicama, jer, za Montenegrine – ako se činjenice ne slažu sa njihovim uvjerenjem, tim gore po činjenice. No, uvjeravaju nas Montenegrini da je njihov duh bio neuništiv, opstajao je u viševjekovnom srpskom tiranisanju i osnažio se u crnogorskoj državi, najviše za vrijeme vladavine kralja Nikole.
Ali, opet su im neprijateljski Srbi pomenutom Crnogorskom skupštinom, na kojoj su, po njihovom mišljenju, učestvovali samo Srbi, ukinuli državnost i Crnu Goru okupirali. I Mojkovačka bitka protiv Austrougara 1915. godine, kojomje crnogorska vojska pod komandomvojvode Janka Vukotića zaustavila neprijateljsku vojsku i omogućila povlačenje 110 srpskih jedinica preko Albanije, za njih je bila pogrešna i još jedno ginuće Crnogoraca za račun Srba. Misle Montenegrini da Crna Gora nije trebala da ratuje protiv Austrougarske već da bude njen saveznik.
Dakle, svi ratovi sa Srbima protiv Turaka i Austrougara bili su Montenegrinima nametnuti i samo su jačali srpsku stvar u Crnoj Gori. To Montenegrini danas objavljuju kao istorijsku nepravdu.
Ali, van istorije, van istorijske svijesti postoji i u Srbima i u Montenegrinima nešto što je zajedničko, postoji arhetip, arhetip smisla i taj stari mudrac čuva ono što je u njegovu genetičku mrežu ugrađeno kao pamćenje. Postoji arhetip istog postanka, bratstva, arhetip zajedničkog sudbinskog opstajanja. Sadašnja montenegrinska pamet nije prirodno prerastanje arhetipa, naprotiv; zato će u njima ostati neravnoteža između ličnog i arhetipskog, ostaće ta unutrašnja muka koju će kompenzovati mržnjom prema srpskoj naciji-majčici. Njihova sadašnja unutrašnja perspektiva emotivno je osiromašena, u njoj je zgasla empatija prema Srbima. Mladi Montenegrini stasavaju u Crnoj Gori čije je odvajanje od Srbije Milo Đukanović, ovaj vladar-makijavelista, gradio na mržnji, na stalnom isticanju da najviša opasnost Montenegrinima prijeti od Srba i Srbije. Kod mladih Monetenegrina jednostrano se razvija onaj dio ličnosti koga je Jung nazvao ,,persona” (tim terminom označio je građenje kompromisa između individue i društva) i oni postaju plijen usmjerene kolektivne svijesti, dakle, nemisleća masa. Njima crnogorski establišment na čelu sa Milom Đukanovićem vješto manipuliše, oni postaju udarna pesnica mržnje protiv Srba. Svjedoci smo svakodnevnih sukoba na crnogorskom primorju između srpskih mladića i mladih Montenegrina u kojima domaćini iskazuju neskriveni šovinizam. Ovih dana sudi se u Kotoru jednoj mladoj i lijepoj Srpkinji koja živi u Austriji: sporečkala se u holu suda sa ružnom i pakosnom sudijinicom, došlo je do koškanja i sudijinica je svoj napad na djevojku preokrenula kao napad na sebe, dakle, podlegla je mržnji i zavisti prema lijepoj Srpkinji. Sada ta mlada djevojka čami u spuškom zatvoru i čeka kad će se završiti namjerno odugovlačenje suđenja. Na stadionima u Crnoj Gori pri gostovanju ekipa iz Srbije čuju se šovinističke parole pozajmljene iz ustašoidne Hrvatske. Srbi u Crnoj Gori jednako su obespravljeni kao Srbi u Hrvatskoj i na okupiranom Kosovu.
Hoće li se, ikad, zaustaviti takva pogubna politika Mila Đukanovića i njegove monteneginske kamarile? Zna se da su oni plaćenici NATO članica. Đukanović je na njihovom platnom spisku još od 1999. godine, zna se da su Amerika, Engleska i Njemačka finansirale referendum za osamostaljenje Crne Gore 2006. godine. Pošto je mentalnom sklopu Montenegrina glavna osobina potkupljivost, prema Srbima i Srbiji, kao i Rusiji, iskazivaće mržnju sve dotle dok za to budu plaćeni. Ako ta pomoć Zapadnjaka izostane, okrenuće se majčici Rusiji i bratskoj Srbiji. No, ako se to i desi, neće im potom Rusija biti majčica, niti Srbija bratska. Svoju otpadnost od viševjekovnog pokroviteljstva Rusije i majčinske srpske nacije, dakle takav nagli i nesumljivo patološki zaokret, Montenegrini će kad-tad otplatiti. Ostaje im i kao kamen o vratu kletva Svetog Petra Cetinjskog.
Ipak, zapitajmo se da li će se monenegrinski ideolozi zaustaviti samo na revidiranju istorije. Neće! Kad među njima više ne bude njegovog visokopreosveštenstva, gospodina Amfilohija, montenegrinska vlada će dekretom ukinuti srpsku Crnogorsko-primorsku eparhiju i oglasiti jedino važećom „crnogorsku crkvu“ koju je osnovao Miraš Dedejić. Šta slijedi? Crnogorska „crkva“ će se pounijatiti – priznaće papu za vrhovnog crkvenog poglavara. Gdje je kraj odnarođavanja Montenegrina? Teško ga je nazreti, jer za dolare spremni su na sve.
Rođen sam i odrastao na crnogorskim planinama, u svom razmišljanju o sadašnjoj Crnoj Gori ophrvan sam dilemama i osjećajno podvojen. Pisao sam o mentalitetu Srba i Crnogoraca – na osnovu iskustva i podstican onim unutrašnjim raspećima što ih u ličnosti nosim iz korpusa osobina i jednih i drugih. Pored jetkih kritika, Montenegrinima upućujem i neke dobronamjerne poruke, a mogu se sažeti u jednoj rečenici: Budite ono što jeste. Ako Montenegrini sebe vide posebnim, sa cjelovitom nacionalnom sviješću, onda je neshvatljivo da to što jesu, tu svoju posebnost grade na mržnji prema Srbima. Zašto im je toliko važno da drečeći kazuju kako oni nijesu Srbi? Time sebi skaču u usta, potiru osnovno svojstvo sebe kao ljudi, a to je da budu ljudi, da budu ono što jesu, da imnacija i kultura i uopšte pogled naživot budu obasjani božanskom iskrom. Istorija Crne Gore – to je viševjekovna neprekidna borba za opstanak, borba za preživljavanje na ljutom krasu. Višak stanovništva se u talasima iseljavao u Srbiju, danas ih više ima u Srbiji nego u Crnoj Gori. U takvim uslovima gorštak sa svojim genskim predispozicijama u sudaru sa životnim izazovima gradio je sebe, svoje ličnosne osobine. U nekim elementima te osobine su moralno vrhunske, u drugim su plemenski krute i srozane u paganizam. Ipak čojstvo i junaštvo bijehu im primjeri koji su u prošlosti pretežno slijedili. Zašto danas Montenegrini ne uvažavaju one osobine koje su im precima bile primarne, kad se izgubi ponositost Crnogoraca te su danas odvratno servilni prema licemjernim Zapadnjacima – toliko da su među prvima priznali okupirano Kosovo kao nezavisnu državu i Rusiji uveli sankcije? Poslušnost može poticati iz duše, vezana za božansku vrijednost, i to je poslušnost sa unutrašnjim pristankom, a može biti izraz podlijeganja spoljašnjim uticajima, među kojima je ,,mamac zarade glavni podstrekač” (S. Vej). Poslušnost koja je izgrađena na božanskom načelu nije za prodaju, druga jeste. Neka se Montenegrini zapitaju kojoj su poslušnosti podlegli. Uvjeren sam da pojedinac i narodi na iskušenja i izazove treba da odgovore čvrstim, pravilno usmjerenim stavom, stavom koji proističe iz njihovog ljudskog indetiteta, iz religioznog i kulturnog bića, iz arhetipa smisla, tog starog mudraca, kako su ga jungovci nazvali. Upravo tu su Montenegrini zastranili, podlegli su svojoj sjenci, svom unutrašnjem negativitetu, onom stalnom đavolskom iskušenju kome smo svi izloženi, ali svi mu ne podliježu, i nametnuli sebi moralni problem. Taj problem je odnos prema Srbima (ponavljam: prema popisu iz 1908. godine svi pravoslavci opredijelili su se kao Srbi) i ako neki Montenegrin misli da prezirom i mržnjom Srba sebe čini većim, Crnogorcem sto odsto, u zabludi je, samo sebe zavarava lažnim psihičkim kompenzacijama. ,,U pamet se, braćo Crnogorci!” – opomena koju je Njegoš uputio zemljacima prije dvesta godina, danas je još aktuelnija.“
Dakle, proces rasrbljivanja dubinski je načeo duše Crnogoraca.
NIJE LAKO BITI SRBIN
Zbog ustanka Srba protiv nacističkog okupatora, udružene nemačko – ustaške trupe krajem septembra 1941. godine upadaju u Šabac, skupljaju sve muškarce od 14 do 70 godina (preko 5000 ljudi), i gone ih, u krvavom trku, skoro bez zaustavljanja, od rodnog grada prema Jarku u Sremu, gde će biti smešteni u logor na otvorenom. Usput su im ustaše psovale majku srpsku i veliku Srbiju, preteći da će ih sve pobiti. Dok su prolazili kroz katoličko selo Hrtkovce, seljaci su dovikivali: “Sve ih ubijte! Tako vam i treba!“ Ko god je pao od umora, bio je ustreljen na licu mesta. Poslednji ubijeni pred ulazak u logor bio je omiljeni šabački profesor nemačkog jezika, Sreten Gajić. Prota Grigorije Babović, koji je stradanje Šapčana (i svoje, naravno opisao u dnevniku, vođenom od 1941. do 1945.godine, posvedočio je: “Vodili su ga ispod ruke kolege dugi komad puta – ali ga nisu mogli spasti…Ubiše i njega, tako otmenog čoveka – a još je usto bio i profesor nemačkog jezika…Za širenje njegovo i učenje nemačkog jezika među đacima – dobi na domaku jaračkih ledina dva metka, i ostade ovaj fini gospodin – na prašnjavom putu – u nevinoj krvi svojoj“…
Logor, pod otvorenim nebom, krajem septembra. Hladno, gladno, žedno – ali bar nema krvavog trčanja. Zlostavljani Srbi skoro da su srećni. Jedan folksdojčer objavljuje im pravila života u „novoj sredini“. Dajemo reč proti Baboviću, da opiše prizor: “Prvo nam reče ime i prezime komandanta lagera (a izmučena Srbadija poče vikati „živeo“!), zatim da ne sme niko ići iz svoje grupe bez dozvole, ne sme niko begati, kvariti red, da se pazi na čistoću na otvorenim klozetima, „latrinama“, da se ne sme noću ustajati, da se mora počast odavati oficirima itd. Za svaku neposlušnost sledi kazna…Kad je završio nabrajanje tih pravila i strogih kazni, oduševljena Srbadija onako sedeći na zemlji – poče vikati „Hail Hitler! Živeo Hitler!“ I to ne mali broj glasova…“
Mnogi su, zbog krvave i strašne istorije, prestali da budu Srbi i počeli da viču „Hajl Hitler“. Ali, hvala Bogu, ne svi. Po reči Čika Jove Zmaja: “Još nas ima što pevamo/ Ja sam Srbin sav“.
A onima što se, koristi radi, odriču svog bića, kao pouka pesma Blagoja Bakovića „Oluja od Crne Gore“.
Dok nečastivog vetrovi huje
I nose užasnog semena zrna
Dvadeset godina nakon „Oluje“
Pridruži joj se i Gora Crna
Da svoje duše proslavi tamu
Da klanjem jagnjeta spase ovcu
Da njime dopuni Korićku jamu
Pokličem nad braćom u Jasenovcu
Od tog juriša skroz oslepela
I otežala od jada zemnih
Iznad bratskoga i svoga pepela
I ona kliče – „Za dom spremni!“
Da kod očiju sred slepaca
Slavu Lovćena u sebi zdoli
Ne čuje koliko Njegoša boli
Njen nož u oku sa Klepaca
Kad Strašnog Suda krene žnjetva
Kad seme koje sejaste rodi
Ostvariće se s Lovćena kletva –
„Bog vas kleo pogani izrodi!“
dr Vladimir Dimitrijević
Izvor: "Analitički forum"
