2016. godina

SIMBOLIKA BROJEVA

Tekst Radeta Jankovića o okultnoj simbolici skrivenoj u datum skupa na Kritu izazvao je pažnju. Jedan moj prijatelj preko elektronske prepiske, nakon tog teksta, uočio je sledeće: “A što se tiče 2016., da je tu samo poslednji broj, ni po jada. Ima tu šestica "za sve pare": 2016 = 3 × 666 + 3 × 6.Kad se isto to ovako napiše, deluje još crnje:  2016 = 666 +666 + 666 + 6 + 6 + 6.

A može i druga računica: 2016 = 3 × 600 + 6 × 6 × 6. Ili, isto to:  2016 = 600 + 600 + 600 + 6 × 6 × 6. Znači, okultisti imaju bezbroj razloga zašto im baš taj datum prija - a Bog očigledno želi da ih i na taj način p(r)okaže vernima.“

 Naravno da ne treba paničiti, i padati u numerološke zamke. Ali, ne oduševljavamo se mi, pravoslavni, numerologijom, nego to čine upravo okultisti. I, uopšte, nešto može, kao svojevrsna praslika, da se poveže sa brojem 666 u kalendarskom smislu. Dovoljno je da se setimo 1666. i ondašnjih zbivanja.  (Recimo, u Londonu je prestala kuga, ali je počeo ogroman požar koji je sažegao prestonicu Engleske; ali, nećemo o tome. Pogledajmo nešto važnije, duhovno.)        

SLUČAJ PRVI: ŠABATAJ CVI

Godine 1666, okončao se, prelaskom na islam, slučaj Šabataja Cvija. Jevreje čitave Evrope u to doba beše obuzelo oduševljeno osećanje da se Mesija, oslobodilac, javio u maloazijskom gradu Smirni, i da će uskoro sve neprijatelje Jevreja pokoriti pod svoje noge. Ime mu je, kako rekosmo, bilo Šabataj Cvi, i bio je sin pilićara; znao je da mrmlja delove iz Kabale i verovalo se da je „On, i niko drugi“. Čak iz Škotske i Poljske, iz Beča i Pariza, hitali su Jevreji da se poklone svom novom vođi, koji je ukaze potpisivao sa „Ja, Gospod vaš, Bog, Šabataj Cvi“. Oženio se bludnicom Sarom, koja je, tobož, imala otkrivenje da će biti Mesijina žena; venčao se sa Mojsijevim Petoknjižjem; na kraju, otišao je u Stambol da se proglasi za cara. Nekako je uspeo da ga primi veliki vezir, koji mu je ponudi alternativu: ili glava ode, sabljom odsečena, ako je rešio da se i dalje pretvara da je Mesija; ili će ostati u životu ako primi islam i odrekne se judejske vere. Cvi se, ni pet, ni šest, opredelio da postane muhamedanac; dobio je i posao, da čuva tursko kupatilo. Mnogi Jevreji su se duboko razočarali, ali bilo je fanatika koji su i dalje verovali da je reč o izbavitelju, jer, eto, samo on može da učini takav nedoličan postupak, zato što je „mesija“ sa „one strane dobra i zla“. Ovi Cvijevi sledbenici, šabatijanci, predvođeni izvesnim Frankom, bili su poznati po razvratu i svim mogućim sumanutostima, kojima su se predavali verujući da će, čineći zlo, iscrpsti količinu zla u svetu, i približiti pobedu dobra.

 SLUČAJ DRUGI: MOSKOVSKI SABOR 1666-1667.

Godina 1666. u Moskvi

Godine 1666. sazvan je veliki Sabor u Moskvi, na kome su prisustvovali ne samo ruski arhijereji, nego i predstavnici ostalih pomesnih pravoslavnih Crkava: patrijarh aleksandrijski Pajsije i patrijarh antiohijski Makarije; mitropoliti Grigorije Nikejski, Kozma Amasijski, Atanasije Ikonijski, Filotej Trapezundski, Danilo Varnski i arhiepiskop Danilo Pogonijanski iz Carigradske Patrijaršije; iz Jerusalimske patrijaršije – arhiepiskop Sinajske gore Ananaija i Pajsije Ligarid; iz Gruzije – mitropolit Epifanije; iz Srbije – episkop Joakim (Đaković); iz Malorusije – Lazar Černigovski i Metodije Mstislavski. Tu su i bili i ruski episkopi. Stali su na stranu cara Alekseja i sklonili sa prestola patrijarha Nikona, a zatim anatemisali sledbenike starog obreda:«Ako nas neko ne posluša i ili počne da nam se protivi, mi takvog protivnika, ako je duhovno lice, raščinjavamo i lišavamo svakog sveštenodejstva i blagodati,i predajemo ga prokletstvu; ako je mirjanin, odlučujemo ga od Svete Trojice i predajemo ga prokletstvu i anatemi kao jeretika i nepokornika i odsecamo kao truli ud. Ako do smrti ostane nepokoran, takav i posle smrti da bude odlučen, i da mu duša bude s Judom izdajnikom, s jeretikom Arijem i ostalim prokletim jereticima. Neka se gvožđe, kamen, i drvo raspadnu, a on da ne bude razrešen doveka. Amin“.            

Čak je i patrijarh Nikon, koji je započeo bogoslužbenu reformu i borio se protiv starog obreda, bio užasnut pred tim anatemama. Sabor je pozvao na obračun sa starovercima, i počeli su surovi progoni. Godine 1971, Moskovska patrijaršija je skinula ove anateme.

 Ali šta se zaista zbilo? Kakva je predistorija ovih zbivanja?         

Iz predistorije           

U Rusiji su, do XVII veka, bile izvedene dva velika uređivanja bogosluženja: Sv. Teodosija Pečerskog, koje su blagoslovile crkvene vlasti, čiji je rezultat bio drevnoruski prevod tipika patrijarha Aleksija Studita i niz bogoslužbenih knjiga povezanih s njim i delo mitropolita moskovskih Aleksija i Kiprijana, koji su u Rusiju uveli carigradski prevod Jerusalimskog tipika i odgovarajući kompleks bogoslužbenih knjiga. Za razliku od Vizantije, gde su manastirski tipici i tipici parohijskih hramova dugo sapostojali, u Rusiji je manastirski tipik imao prednost, i u suštini, uobličio je bogoslužbena pravila i za parohijske hramove.

Prvo uređivanje bogosluženja sprovedeno je u pečerskom manastiru u Kijevu za vreme prepodobnog Teodosija, koji je bio iguman od 1062. Na zahtev Teodosijev, jedan monah koji je primio postrig u Kijevo-Pečerskom manastiru, a kasnije nastavio podvig u nekoj carigradskoj obitelji, Jefrem Škopac, poslao je svom bivšem igumanu komplet bogoslužbenih knjiga iz carigradskog manastira Uspenija Presvete Bogorodice, koji je osnovao patrijarh Aleksije Studit (1025-1043). Ove knjige su prevedene na slovenski bogoslužbeni jezik još za života prepodobnog Teodosija. Ostali manastiri, kojima je Kijev bio uzor, preuzimali su iz Lavre i prepisivali knjige, čime se Studijsko-Aleksijevski ustav bogosluženjlja proširio celom Rusijom. Kneževi poput Vladimira Monomaha i Jurija Dolgorukog pomagali su u ujednačavanju ruske bogoslužbene tradicije, takođe oduševljeni duhovnošću Lavre. Početkom XIII veka, episkop vladimirski i suzdaljski Simon (1215-1226), piše kijevo-pečerskom monahu Polikarpu da je preko pedeset inoka iz Lavre Sv. Antonija i Teodosija zauzelo episkopske katedre u Rusiji, što je takođe doprinelo širenju tamošnjeg tipika. Međutim, u ovo doba se, pored Studitsko-Aleksijevskog ustava i knjiga za bogosluženje s njim vezanih, i dalje prepisuju drevne knjige Južnih Slovena, kojima su se Rusi služili kad su 988. primili krštenje. Protiv te prakse niko nema ništa.

U drugoj polovini XIV veka u Rusiji je počeo proces koji je trajao čitavo stoleće: mitropoliti moskovski Aleksije i Kiprijan daju da se prevede Jerusalimski tipik carigradske redakcije i bogoslužbene knjige s njim vezane, pa Studitsko-Aleksijevski tipik počinje da se povlači. Taj proces teče polako, bez nametanja silom, i traje stotinak godina. Katedralno-parohijsko bogosluženje, međutim, i dalje je nastavilo da se ugleda na manastirsko, i u tom, principijelnom smislu, ništa se nije promenilo.

A onda dolazi XVII vek. Patrijarh Nikon rešava da uskladi ruske bogoslužbene knjige sa grčkim i južnoslovenskim, kao i da ukine osenjivanje krsnim znakom sa dva prsta, koje je ozvaničeno na Stoglavom saboru u Moskvi u XVI veku. Oko njega se okupljaju neki koji nude svoje „stručne usluge“. Među njima i ljudi koji nemaju sasvim čiste namere (Grk Pajsije Ligarid, kriptounijata). Knjige se iznova štampaju, bogoslužbena praksa se menja, ali deo ruskog naroda to shvata kao izdaju „stare vere“ i nastaje raskol, na čijem čelu se našao protopop Avakum, negda Nikonov prijatelj. Posle svega, dolazi i do sukoba između cara Aleksija i patrijarha Nikona, koji biva lišen svoga trona. Raskol staroveraca se ne smiruje.

Staroverci nisu bili u pravu. U pravu je bio patrijarh Nikon, koji je želeo da ispravi bogoslužbene knjige i odbaci „dvuhperstnoje složenije“ (osenjivanje sebe krsnim znakom sa dva prsta, dok su tri skupljena uz dlan.) „Stoglavi sabor“ 1551. godine jeste ozakonio „stari obred“ („dvuhperstnoje složenije“, nebrijanje brkova i brade, sugubu „aliluju“), ali neki od izvora na koji se taj sabor pozivao bili su falsifikovani - recimo, tobožnja beseda blaženog Teodorita o tome kako se treba krstiti i kako blagosiljati (beseda je napisana u Rusiji u XV veku, ne ranije.) Patrijarh Nikon je bio dobronameran kada je želeo da bogoslužbenu praksu Ruske Crkve dovede u jedinstvo s praksom Crkve Vaseljenske. Ali...

Ali, požurio je. Pri ruci su mu se našli „stručnjaci“ koji je trebalo da donesu originalne grčke i slovenske bogoslužbene knjige da bi se ispravka izvršila prema njima, no - nije bilo tako. U bogoslužbenu upotrebu ušle su knjige štampane na Zapadu, i pod zapadnim bogoslovskim uticajem. Evo šta o tome veli profesor N. Uspenski u svom ogledu „Kolizija dveju teologija pri reviziji ruskih bogoslužbenih knjiga u XVII veku“ (Eparhija žička, Kraljevo 2004.): „Osamdesetih godina prošlog (XIX) veka magistar bogoslovlja S. A. Belokurov, koji je poznat po svojim arhivskim otkrićima, pronašao je i objavio rukopis pod nazivom „Istinsko izvešće pravoslavnima i svetlo kazivanje o novom ispravljanju drevnih knjiga u Carstvu moskovskom“. Autor ovoga dokumenta, arhimandrit Silvestar Medvedev, koji je radio u Moskovskoj knjigopečatnici od 1678. do 1688. godine najpre na dužnosti redaktora, a kasnije knjižničara, povodom ispravljanja Služebnika 1655. godine pisao je: „Zli ljudi najpre lažljivim rečima svojim obmanuše Svjatjejšeg patrijarha Nikona: počeše mu suštu istinu u vezi sa ispravljanjem knjiga iznositi, a na delu nešto drugo namisliše... I pošto lukavstvo tih ljudi ne beše razotkriveno, oni ostaviše najstarije knjige grčke i slovenske, te počeše ispravljati sa ovih grčkih knjiga štampanih u Nemaca. A u ovom predgovoru knjizi Služebnik pišu da su je prema drevnim grčkim i slovenskim rukopisima verodostojno ispravili i u svemu usaglasili, i narodu pravoslavnom savetuju da toj knjizi veruju kao verodostojnoj i da ni u šta ne posumnjaju, jer je sve ispravljeno prema rukopisnim starogrčkim i slovenskim knjigama. A ova knjiga Služebnik nije ispravljena prema drevnim grčkim rukopisima i slovenskim knjigama, nego prema kod Nemaca odštampanoj sumnjivoj grčkoj knjizi, koja ni početka nema, i nepoznato je gde je odštampana. I kada je posle dosta godina, po ukazu velikog gospodara, a zarad verodostojnog osvedočenja i uvida, u knjigopečatnici boravio redaktor sa Svete Gore Atonske arhimandrit Dionisije, koji življaše u ovom carstvujućem gradu Moskvi, u grčkom manastiru Svetoga Nikolaja, pregledavši tu, kod Nemaca štampanu knjigu Služebnik, na stranicama njenim popisao je svojom rukom, radi razobličenja, reči nedostojne, koje ovde ne pristoji navoditi. A ta se knjiga i danas nalazi u knjižnici pri knjigopečatnici. I koji je Služebnik štampan posle njega, godine 7166, a u njemu je o svetoj Liturgiji navedeno da je odštampana prema ustavu Konstantinopoljske Velike Crkve i Svete Gore, - on je i na toj knjizi svojom rukom napisao: „Ne želim da laž izričem o Velikoj Crkvi i o Svetoj Gori Atonskoj“. I iz ovih reči očito je da tamo nije tako. A ta se knjiga i dan danas u toj istoj knjižnici pri knjigopečatnici nalazi... I druge drevne pergamentne knjige slovenske, za koje su na saboru i svjatjejši patrijarsi, i svi arhijereji, i čitav sabor posvedočili da su u svemu saglasne sa drevnim grčkim knjigama, sa kojih je bilo naloženo da se imaju ispravljati moskovske štampane knjige, - i te drevne slovenske pergamentne knjige prepravljane su prema novim grčkim knjigama štampanim kod Nemaca“.

 Primetićemo da Medvedev nije bio od onih koji su se deklarisali kao „revnitelji za drevnu blagočestivost“. To je bio čovek nesvakidašnjih sposobnosti i širokih vidika, koji je imao pozitivan odnos prema redigovanju bogoslužbenih knjiga. Osećanje trepetnog poštovanja prema Nikonu, koji se, može biti, već bio upokojio u vreme dok je Silvestar pisao svoje „Izvešće...“ izbija sa mnogih stranica ovog istorijskog dokumenta.“

Šta saznajemo iz ovog dokumenta? Iz Silvestrovih reči da se zaključiti da je patrijarh Nikon, pristupajući reviziji Služebnika, imao nameru da se ona sprovede na osnovu starih grčkih i slovenskih rukopisnih knjiga, što je bilo u skladu sa odlukom sabora iz 1654. godine: „Neka se ubuduće Božanstvene knjige radi štampanja ispravljaju prema drevnim pergamentnim i grčkim knjigama, Tipicima, Trebnicima, Služebnicima i Časoslovima“. Realno, međutim, revizija Služebnika sprovodila se „prema novim grčkim knjigama štampanim kod Nemaca“, pri čemu se te knjige nisu proveravale prema starogrčkim i slovenskim rukopisnim knjigama, nego su, naprotiv, ove potonje „prepravljane prema novim grčkim knjigama štampanim kod Nemaca“. Ovo treba razumeti u smislu da su redaktori u pojedinim slučajevima u rukopispim knjigama jednostavno precrtali ona mesta za koja im se činilo da su u suprotnosti sa novim štampanim knjigama“. Tako kaže Uspenski.

Dakle, glavni cilj reforme nije bio postignut: bogoslovlje nije vraćeno istočnicima. Ljudi su strahovito razdraženi, i nastao je krvavi raskol, u kome je država gonila staroverce, a staroverci dizali ustanke i bili spremni da sarađuju s neprijateljima Rusije. Evo šta o toj tragediji kaže istraživač drevnog „znamenog napeva“, sveštenik moskovski Sergije Mancev („Sv. knez Lazar“, br. 2/2003): „U istoriji Crkve Hristove malo je događaja koji bi po obimu svojih tragičnih posledica mogli da se uporede sa Velikim raskolom u Ruskoj Crkvi do koga je došlo sredinom 17. veka, a koji je konačno uobličen i potvrđen na Saboru iz 1667. godine./…/

Tek danas, na kraju dvadesetog veka, mi u potpunosti možemo da ocenimo posledice Velikog raskola za Rusku Crkvu i državu. Po našem mišljenju potpuno je u pravu A. I. Solženjicin koji tvrdi sledeće: da nismo imali raskol u 17. veku, ne bismo imali ni revoluciju 1917. godine. I zajedno sa savremenim crkvenim istoričarom B. P. Kutuzovim možemo biti toliko smeli da izjavimo da Nikonova reforma predstavlja genijalno isplaniranu i sjajno izvedenu diverziju protiv Crkve i carstva. Upravo pomoću ove reforme postalo je moguće ono što se nije dogodilo čak ni za vreme Smutnje - da se čitavo rusko društvo jako i za dugo vreme rascepi na dva nepomirljiva tabora. Prema ispravnom mišljenju Vladimira Solovjeva glavni greh organizatora reforme je to što su po prvi put u ruskoj istoriji upotrebili totalno nasilje nad savešću naroda. Reformatore iz 17. veka i revolucionare iz 1917. godine povezuje upravo boljševički metod - da se „narod gvozdenom rukom tera u sreću“. Ali revolucionari iz 1917. su uništavali svaku religiju, pretendujući na uspostavljanje svoje sopstvene, otvoreno neznabožačke, dok su reformatori iz 17. veka čitavom narodu nametali nekakvo obnovljeno i unifikovano Pravoslavlje, u potpunosti stavljeno u državnu službu, koje je uz to sasvim izgubilo svoje nacionalno lice. Očigledno je da su celokupna reforma i naročito Sabor iz 1667. nosili otvoreno antinacionalni karakter: uništavano je i izlagano potpunom preziru sve što je rusko - i knjige, i bogoslužbena praksa, i odežde, čak i ruski svetitelji - dok je hvaljeno sve što je grčko (a zapravo - latinsko i tursko, koje je već uspelo da prodre i da se učvrsti u bogosluženju i životu balkanskih naroda u ono vreme). Knjige koje su imale najveći autoritet za Ruse, po kojima su se molile i spasavale mnoge generacije pravoslavnih hrišćana, među kojima je poznat i velik broj ugodnika Božijih, bile su proglašene ne samo za tekstualno oštećene, nego i za direktno jeretičke. Nećemo ovde da govorimo o metodama gušenja narodnog otpora - to bi bila tema za posebno istraživanje; primetićemo samo da kada je reč o užasima Lenjinovog i Staljinovog vremena, o crvenom teroru, o represiji protiv sveštenstva i svih slojeva naroda, o GULAG-u i ČEKI - treba da se zna da je svega toga već bilo: spaljivanje živih ljudi u brvnari (čak i ako se krivac pokaje zbog svojih zabluda), mučenje usijanim gvožđem i istezanjem, vojna opsada Soloveckog manastira i potom potpuno uništenje bratstva vešanjem ili davljenjem u Belom moru... Znači da boljševici u dvadesetom veku i nisu bili toliko originalni - mnogi od njihovih „čuvenih“ metoda na delu uništavanja sopstvenog naroda predstavljaju tek puko ponavljanje prethodnog iskustva. Osnovne ideološke postavke su iste: „mi znamo kako je bolje, pa neka čitav narod propadne zbog dobre ideje i boljeg života budućih naraštaja“. Tu dakle može da se povuče dosta istorijskih i psiholoških paralela“. Toliko od Manceva.

Tragedija ruskog raskola ogleda se, između ostalog, i u činjenici da je, krajem 19. veka, staroveraca raznih pravaca u Rusiji bilo oko nekoliko miliona (možda desetina ondašnjeg stanovništva Imperije.) Savremeni staroverački mislilac M. A. Šahov ukazuje na posledice koje je raskol imao po rusku nacionalnu svest: „Onaj deo naroda, koji je pošao za nikonovcima, s jedne strane je stalno slušao propoved staroverstva, koje je optuživalo Sinodalnu crkvu za gubitak božanstvene blagodati i pad u jeres - optužbu nezamislivu za narodnu svest pre raskola, a s druge strane gledao je delatnost gospodstvujuće crkve koja je bila organizator surovih masovnih progona staroverstva, do tada nečuvenih u ruskoj istoriji. To je pogodovalo podrivanju poverenja prema zvaničnoj crkvi i porastu religiozne ravnodušnosti u narodu“. Ne zaboravimo: staroverci su postali neprijatelji ruske države, a jedan od njih, industrijalac Sava Morozov, početkom 20. veka je bio finansijer Lenjina.

Među starovercima (naročito bespopovcima) bilo je mnogo fanatika, od kojih su neki čak propovedali samospaljivanje ili samouškopljavanje. Govorili su da je došlo doba antihrista, i poricali blagodat u Moskovskoj Patrijaršiji. Dogmati su im bili isti kao i ostalim pravoslavnim hrišćanima, no od starog obreda nisu odstupali. Rana na narodnom telu širila se sve više. Snishodeći nemoćima ljudskim, Ruska Crkva omogućila je staroobrednicima koji to žele da joj se pridruže.

Ruski sveci su oštro kritikovali zablude raskolnika, i pozivali ih u krilo Crkve. Sveti Serafim Sarovski im je govorio, pokazujući krst sa tri prsta: „Evo hrišćanskog krsnog znaka! Ovo je predano od Sv. Apostola, a „dvuhperstnoje složenije“ je suprotno svetim ustavima. Molim vas i preklinjem: idite u crkvu grčko-rusku - ona je u svoj slavi i sili Božjoj!“       

Reforma Nikonova bila je nužna. Ali je sprovedena brzo i nepromišljeno. A to je dovelo do tragičnih posledica, koje se u ruskom narodu Božjem i do danas osećaju. Rešeno je da se pristupi novom sredstvu: dopuštanju da u Crkvi postoje dva obreda. Danas, pored grupacija koje ostaju u raskolu, postoje i mnoge parohije, tzv. „jedinoveraca“, koji upražnjavaju donikonovski način služenja, ali su u jedinstvu s Majkom Crkvom.         

ŠTA ĆE BITI?

Da li će se ove, 2016, ponoviti 1666?  

Jer, ludovanje za lažnim mesijom među onima koji su odbacili Gospoda Isusa Hrista sve je veće. A sabor na Kritu, ako Gospod ne blagoslovi drugačije, javlja se kao velika opasnost po sabornost i slogu Crkve. Paničiti ne smemo. Moliti se moramo i svedočiti treba. A Gospod je Arhijerej Crkve Svoje, i On će je spasiti ako ima nade da se ljudi spasavaju, u Njemu, Premudrosti Očevoj.

Pomeni nas, Gospode, i spasi nas od iskušenja!

Broj pregleda članaka
3207842

Nove knjige za preuzimanje - (Download)

 istina o slucaju zorana cvorovica v d i k cavoski

akademik Kosta Čavoški
mr Vladimir Dimitrijević
ISTINA O SLUČAJU MR ZORANA ČVOROVIĆA

knjiga sta se rodi kad se gender rodi vladimir dimitrijevic

 

Šta se zgodi kad se DŽENDER rodi
- politički HOMOSEKSUALIZAM kao novi BOLJŠEVIZAM

  Kanonizacija alojza Stepinca - knjiga

klovnokratija dr vladimir dimitrijevic zoran cvorovic knjiga
KLOVNOKRATIJA

Srbija za vlade Aleksandra Vučića
Dr Zoran Čvorović
Dr Vladimir Dimitrijević

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,5 MB)

 da se zna knjiga

DA SE ZNA
Poverenik za zaštitu
ravnopravnosti protiv
slobode mišljenja i izražavanja

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,94 MB)

srbi krivi za sve

Mala knjiga velike mržnje
REČNIK SRBOFOBIJE

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 0,6 MB)

 evrounijacenje dr vladimir dimitrijevic knjiga

EVROUNIJAĆENjE
Pravoslavlje i papizam na kraju istorije

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,4 MB)

gramatika ekumenizma vladimir dimitrijevic knjiga05

GRAMATIKA EKUMENIZMA
OHRANA - Romanov

Preuzmite kompletnu knjigu 2,4 MB (PDF)


dnevnik apokalipse vladimir dimitrijevic

DNEVNIK APOKALIPSE
OHRANA - Romanov

Preuzmite kompletnu knjigu 1,4 MB (PDF)


od svetog save do sorosa knjiga vladimir dimitrijevic

OD SVETOG SAVE DO ĐERĐA SOROŠA
Zbornik radova o reformi školstva

Preuzmite kompletnu knjigu 6,3 MB (PDF)


 obozenje nije individuacija vladimir dimitrijevic

OBOŽENjE NIJE INDIVIDUACIJA
Pravoslavni pogled na Hesea i Junga

Preuzmite kompletnu knjigu 0,9 MB (PDF)


svetosavski svestenik prota milivoje maricic vladimirdimitrijevic

SVETOSAVSKI SVEŠTENIK PROTA MILIVOJE MARIČIĆ,
DUHOVNI SIN VLADIKE NIKOLAJA

Preuzmite kompletnu knjigu 0,6 MB (PDF)


skolokaust vladimir dimitrijevic

ŠKOLOKAUST 
Kako razaraju naše obrazovanje

 Preuzmite kompletnu knjigu 1MB (PDF)


srbocid vladimir dimitrijevic 

SVETOSAVLjE I SRBOCID

Preuzmite kompletnu knjigu 1,3MB (PDF)


geopolitika svetosavlja izmedju vasingtona i vatikana knjiga

IZMEĐU VAŠINGTONA I VATIKANA 
GEOPOLITIKA SVETOSAVLjA 

Preuzmi kompletnu knjigu 1,4MB (PDF)


 hominterna i gejstapo knjiga dr vladimir dimitrijevic

HOMINTERNA I GEJSTAPO
Preuzmi kompletnu knjigu 1,6MB (PDF)


zavetnici i begunci vladimir dimitrijevic knjiga

ZAVETNICI I BEGUNCI
KOME ĆE „BLAŽENI ALOZIJE” BITI KRSNA SLAVA?


Preuzmi kompletnu knjigu 1,8MB (PDF)


knjige od utrobe vladimir diitrijevic

KNjIGE OD UTROBE
Zapisi propalog pesnika


Preuzmite kompletnu knjigu 1MB (PDF)


svetosavlje i liturgijska reforma vladimir dimitrijevic knjiga

SVETOSAVLjE I LITURGIJSKA REFORMA

Preuzmi kompletnu knjigu: 1,5 MB (PDF) ⇒►


sa strahom bozijim i verom pristupite vladimir dimitrijevic knjiga

SA STRAHOM BOŽIJIM I VEROM PRISTUPITE!

Preuzmi kompletnu knjigu: 0,8 MB (PDF) ⇒►


teologija ilitehnologija vladimir dimitrijevic knjiga

TEHNOLOGIJA ILI TEOLOGIJA

Izdavač

Lio, Gornji Milanovac, 2009.

Preuzmi kompletnu knjigu: 3 MB (PDF) ⇒►


oklevetani svetac vladimir dimitrijevic knjiga

OKLEVETANI SVETAC
(Vladika Nikolaj i srbofobija)

Izdato: 2007.

Mesto: Gornji Milanovac

Izdavač: LIO, Gornji Milanovac

Preuzmi kompletnu knjigu: 2.1 MB (PDF) ⇒►


sveta liturgija i tajna ocinstva vladimir dimitrijevic knjiga

SVETA LITURGIJA I TAJNA OČINSTVA
(Trpeza Gospodnja kroz vekove i danas)

Izdavač
Lio, Gornji Milanovac, 2007.

Preuzmi kompletnu knjigu: 1.1 MB (PDF) ⇒►


 hleb nebesni vladimir dimitrijevic knjiga

HLEB NEBESNI I ČAŠA ŽIVOTA
(Sveti Nikolaj Ohridski i Žički i Prepodobni Justin Ćelijski o Svetoj Liturgiji i Pričešću)

Lio, Gornji Milanovac, 2007.

Preuzmi kompletnu knjigu: 520 KB (PDF) ⇒►


jagnje i zmija knjiga vladimir dimitrijevic

JAGNjE I ZMIJA
(Pravoslavlje i neognostička psihologija)

Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1.6 MB (PDF) ⇒►


obnova ili obmana vladimirdimitrijevic

OBNOVA ILI OBMANA?
Liturgijska reforma i kriza rimokatolicizma

Lio, Gornji Milanovac, 2007.

Preuzmi kompletnu knjigu: 1.1 MB (PDF) ⇒►


put za nigdinu vladimir dimitrijevic knjiga

PUT ZA NIGDINU
ROKMUZIKA I DOBA NIHILIZMA

Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1 MB (PDF) ⇒►


rec na rec odgovor ep atanasiju vladimir dimitrijevic knjiga

REČ NA REČ
(odgovor Ep. Atanasiju)

Preuzmi kompletnu knjigu: 670 KB (PDF) ⇒►


dodji vidi

DOĐI I VIDI
(Ikonostas i svetinja oltara u pravoslavnom Predanju)

izdavač:Lio, Gornji Milanovac, 2008.

Preuzmi kompletnu knjigu: 5.8 MB (PDF) ⇒►

Who is Online

Ko je na mreži: 71 gostiju i nema prijavljenih članova

Врт здравља

Врт здравља

vrtzdravlja

БОТАНИЧКА БАШТА И РАСАДНИК СА ПРЕКО 2000 ВРСТА