Uoči izlaska iz štampe knjige Magnum crimen, objavljujemo tekst Vladimira Dimitrijevića o odnosu Ive Andrića i kardinala Alojzija Stepinca, koji otkriva tajnu Andrićevog napuštanja rimokatolicizma…

Srbi, oprez – pričamo o Stepincu!

Nedavno smo dobili upozorenje da mi, kao Srbi, moramo birati reči kad govorimo o nadbiskupu Alojziju Stepincu, koga Vatikan smatra „blaženim“. Rešili smo da taj savet poslušamo, pa da čujemo glasove Hrvata koji nisu bili ni ustaše, ni komunisti, nego demokratski orijentisani i uz Vladu Kraljevine Jugoslavije u Londonu.

M. Mirošević – Sorgo (Hrvat), poslanik Vlade Kraljevine Jugoslavije u Vatikanu, posetio je, još početkom avgusta 1941. godine, papu Pija Dvanaestog i obavestio ga o „posledicama koje bi mogle nastati za crkvu zbog stava jednog dela katoličkog klera u Hrvatskoj, koji vide u sadašnjoj Hrvatskoj ostvarenje katoličke države“. Papa na to nije rekao ništa, ali je otvoreno izjavio da postoje „ranije tužbe Hrvata“ i da je „pokolebana vera Vatikana u obnovu Jugoslavije“. Jednom rečju, papa je želeo smrt Jugoslavije, i stav antijugoslovenskih Hrvata smatrao je jedinio bitnim za svoje opredeljenje – priznati Pavelićevu NDH de facto, ako ne de jure.

Hrvat F. Gaži je, preko jugoslovenske radio stanice u Jerusalimu, specijalno Hrvatima uputio poruku 17. decembra 1941, u kojoj svoje sunarodnike podseća na stravičnost inkvizitorskog postupka primoravanja Srba na katoličenje, „što je najveći zločin nad pojedincem i nad cijelim narodom“, pri čemu su ustaše za svoje zločin dobili saveznike – „to su katolički popovi, koji su u mnogim slučajevima natkrilili u svojim nedjelima čak i same ustaše“.

Hrvat jugoslovenske orijentacije, dr Berislav Anđelinović, u svom pismu Vladu u Londonu 23. decembra 1941, upozorava na sramno držanje katoličkog klera, koje „još više i još jače baca krivnju na cijeli hrvatski kolektiv, koji apsolutno nije kriv za sve ono što čini Pavelić, uz benevolentnu naklonost, na mnogim mjestima saradnju, službene katoličke crkve u Hrvatskoj“. Isti ovaj Berislav Anđelinović izveštava 1942. Grgu Anđelinovića i Vladu u Londonu da je „povećana moralna odgovornost zbog neodlučnog i kukavičkog držanja Stepinca i drugih biskupa i podrške pružene Paveliću od dijela nižeg svećenstva i aktivnog sudjelovanja određenog broja mlađih franjevaca u masakrima nad Srbima.“

Većeslav Vilder, još jedan Hrvat, preko Radio Londona, 17. februara 1942, javno govori: „Čekali smo ovdje da će se uzbuniti savjest bar iz krugova onih najbližih, od braće u Hristu, i braće po krvi, od nadbiskupa u Zagrebu i Sarajevu i Đakovu. Oni su još na slobodi, vrše crkvene dužnosti, održavaju i biskupske konferencije u Zagrebu./…/Onda došli su krvavi pokolji Srba, u prvom redu sveštenika hrišćanske pravoslavne crkve, a među njima i takvih koji su u najteža vremena stajali uz bok Hrvata i katoličkih svećenika. Opet ništa – ni glas saučešća. /…/ Ni stotinu Pavelića ne bi mogle da ugase slobodnu reč jednom nadbiskupu Stepincu. Ni vlas mu zato ne bi spala s glave, a zadužio upravo hrvatski narod za stoleća“. Vilder je upozorio da se „oko Stepinca lije bratska krv potocima“, da bi se između Srba i Hrvata iskopao što veći jaz. Dok se pravoslavni na silu katoliče, veli Vilder, „mi ne čujemo glas protesta nadbiskupa Stepinca, nego čujemo kako učestvuje na fašističkim i nacističkim paradama“.

Ante Jerić, takođe jugoslovenski orijentisan Hrvat iz Dalmacije u martu 1942. uradio je elaborat za poslanstvo Kraljevine Jugoslavije u Lisabonu, pod naslovom „Kriza državnog jedinstva“, u kome kaže da je, kad su u pitanju katolički sveštenici, „čudnovato kako su se pokazali hladni prema ubojstvima, a ima ih među njima i moralnih začetnika, kao što je fratar dr Bilobrk iz Metkovića, onamošnji župnik, koji je moralni začetnik od nekoliko stotina žrtava“. On dodaje:“Inteligencija u Dalmaciji – duboko je osjetila tendenciju današnje većine klera – da mu nije ni do najrođenije države ako se radi o zajednici sa Srbima koje ovi smatraju inovjernicima.“

Tako su govorili demokratski orijenitisani Hrvati.

Da li je to dokaz da Stepinac i njegov kler snose bar deo krivice za zločine u NDH? Ili sve to treba zaboraviti zbog ekumenskih zagrljaja?

Andrić kao rimokatolik

Ko nije voleo Ivu Andrića, zvao ga je jezuitom. Tako su o njemu govorili i monarhisti (Jovan Dučić Kosti St. Pavloviću), i komunisti (Vladislav Ribnikar Vladimiru Bakariću).

Fra Ljubo Hrgić, iz bosanskog samostana Guča Gora, sećao se Andrića koji je, u doba kad su ga austrijske vlasti držale pod stražom jer je bio Mladobosanac, imao pravo da, interniran, posećuje ovaj samostan blizu Ovčareva, mesta gde je bio pod stražom: „Sjećam ga se i sada – bio je miran i zanesen, kao mlad misnik. Među manastirskim ocima, vikarima, gvardijanima, definitorima, kapelanima i ostalom bratijom bilo je i bogatih na jeziku i ljudi za svaku nafaku“. Toliko sjajnih likova bosanskih fratara, zaključno sa fra Petrom, Andrićevim „drugim ja“ u „Prokletoj avliji“, izašlo je iz pera ovog, sve do Drugog svetskog rata, Srbina katoličke vere, čiji pokrovitelji, dok je bio mlad, bejahu prefinjeni rimokatolici, Ivo Vojnović i Tugomir Alaupović.

Branko Lazarević, u „Dnevniku jednog nikoga“, beleži da je Andrić redovno proslavljao rimokatolički Božić, i da bi se ljutnuo ako mu neko čestita pravoslavno Roždestvo.

Ali… Nešto se izmenilo u Drugom svetskom ratu.

Andrić o Stepincu

U svojim sećanjima na Andrića, njegova poznanica Leposava Bela Pavlović zapisala je šta se zbilo sa Adrićevim rimokatolicizmom. Naime,jednoga dana 1942, na vrata njihove porodične kuće banuo je pisac, i rekao da dolazi iz policije. Zabrinuti otac Belin pitao ga je da li su i njega počeli da zovu u policiju, i zašto, a on je rekao da je išao sam. Evo razloga: „Iz kaputa je izvadio svoju legitimaciju i pružio mi je: „Evo, pročitajte, molim Vas, na glas“. „Ime, Ivo/…/prezime, Andrić, narodnost – srpska, veroispovest – bez vere“- Evo, zbog te rubrike bio sam u policiji –prekide me on. U ranijoj legitimaciji stajalo je da sam vere katoličke…“ – Jedino su komunisti ti koji stavljaju da su bez vere- reče moj otac. – Tačno, nisam na to mislio, a suviše sam već zašao u godine da bih prelazio u pravoslavlje, kad to nije iz ubeđenja. Nemam ja ništa protiv katoličke vere kao takve, ali da ostanem u njoj danas, nemoguće mi je. Dobro poznajem sve one u Zagrebu. Gospodinu Stepincu bilo je dovoljno da, nedeljom, pri održavanju mise, gore sa amvona, kaže samo tri reči. Nijedna vlas ne bi nedostajala ni na jednoj srpskoj glavi. Ali gospodin Stepinac nije našao za vredno da te tri reči izgovori. A ja u ovim vremenima ne mogu pripadati jednoj religiji, na čijem čelu se, u mojoj zemlji, nalazi jedan Stepinac…“(Leposava Bela Pavlović: Sećanje na Ivu Andrića, Sveske Zadužbine Ive Andrića, 14/1998,str. 148.)

Sličnim putem išao je i veliki Hrvat jugoslovenskog opredeljenja, Vladimir Dvorniković, pisac „Karakterologije Jugoslovena“, koji je bio zgađen ustaškim zločinima čija je sen pala na hrvatski narod.

Vredi se setiti svega ovoga u doba kad kardinal Bozanić priča o oduševljenoj papinoj podršci kanonizaciji Stepinca kao univerzalnog sveca papizma.

Izvor: „Katena mundi“

Vladimir Dimitrijević