STRADANJE PRAVOSLAVNIH DANAS

Kako god da se okrene i gde god da se upru oči, danas najviše stradaju pravoslavni. U zemljama pravoslavnih nevolje su i nesreće nebivale.

Pogledajmo redom, od Bliskog Istoka i drevnih patrijaršija. U Jerusalimskoj Crkvi, najstarijoj od svih pomesnih Crkava, od Izraela, pored ostalih, stradaju i pravoslavni Arapi ( oni što se na Veliku subotu, kad silazi Blagodatni Oganj, raduju više od svih ) – u Gazi, u kojoj su drevne svetinje naše vere, ostalo ih je, po svedočenju samog patrijarha jerusalimskog, negde oko šest stotina. U Antiohijskoj Crkvi, od 2014. naovamo, zločinački džihadisti kolju i ubijaju pravoslavne hrišćane Sirije, ruše im svetinje i oltare. Između Rusije i Ukrajine vodi se bratoubilački rat, a s obe strane ginu ljudi iste vere i iste krvi. I mnogo, premnogo se krvi lije, a NATO satanisti seire. Nacistički režim progoni kanonsku Ukrajinsku Crkvu, i ne dozvoljava pristup moštima Svetih ugodnika Kijevo – Pečerskih ( jedan vladika je, ovih dana, rekao – ne bojte se što se ljudskim silama za Lavru više ništa učiniti ne može; sada će se sami sveci boriti protiv ukronacista -krstolomaca). U Gruziji zapadopoklonici pokušavaju da slome otpor jednog drevnog pravoslavnog naroda koji brani svoje hrišćanske vrednosti. Kriza je u Grčkoj, čija je vlast potpuno vesternizovana i sprovodi volju zapadnih okupatora; kriza je u Rumuniji, gde NATO imperijalisti sprečavaju da na vlast dođu rodoljubi. Kriza je u Beogradu, u kome haos koji ne prestaje priziva ko zna kakvu nesreću na Srbiju. I, naravno, NATO satanizam je krenuo da, posle vekova punih svenarodne žrtve, ukine Republiku Srpsku, i potčini je Velikoj Laži koja bi da, kako reče Bodler, u jednom zevu sav svet da proguta.

DOK STRADAMO, NA PRAVOM PUTU

Pa ipak, borba se nastavlja. Po tome što pravoverni stradaju, jer su Crkva Raspetoga ( ali i Vaskrsloga ), znamo da smo na pravom putu. Jer je odlika prave vere i naroda koji su je primili da stradaju. To je naša borba neprestana, i bivanje mogućim onog nemogućeg.
Nudeći čitaocima knjigu „Banjaluka pod Suncem pravde: srbovanje na Krajini ljutoj“, podsećam i sebe i čitaoce – narod srpski s one strane Drine stolećima je pravoslavan, pa zato i krstonosan – svetlonosan. ( O tome, u nastavku, odlomci iz knjige banjalučkog sveštenika Svetislava Davidovića i teksta Vasa Glušca, da se vidi i pamti). Nije Srbin Kulinov i Tvrtkov nikakav jeretik bogumil, nego svetosavac i pravovernik, o čemu svedoče i njegovi vladari i njegove crkve i oltari i njegove knjige i mramorje, koje su, da bi prikrili čiji su, nazvali „stećcima“. Nećemo da kukamo – Srpska je stvarnost, i mi smo živi, šta god da se dešava. Srbi ne mogu nestati dok god istorija traje – drevan smo istorijski i biblijski narod, Novi Izrailj. Zato, kako još pre tridesetak godina zapisa Matej Arsenijević u svom tekstu „Američki mir i bitka za pravoslavlje“:“Neka neprijatelji Krsta i dalje napadaju i zlo čine govoreći da čine dobro, a mi ćemo da branimo Krst i da se branimo kako znamo i umemo, a našu tvrdu priču zna Bog. Neka oni grade njihov poredak protiv Hrista, a mi ćemo da branimo naš poredak sa Hristom i za Hrista. Sa njima je nasilje bezakonja, sa nama je sila Pravoslavlja. Pa šta kome Bog da, a mi verujemo da je sa nama Bog i Njegova pravda. Okrenimo se nasuprot Zapadu, duhnimo i pljunimo, ne na Zapad kao takav, već na njegovo civilizacijsko duhovno-političko zlo i nedela. Odrecimo se zapadnog boga ovog sveta i svih nedela njegovih, i ispovedimo veru i sjedinjenje sa Hristom kao Bogom i Carem careva, Čiji Drugi Dolazak i Pobedu čekamo.“

Bog je Živ, i živa će biti duša naša.

Neka živi Banjaluka sa Krajinom, i sva Srpska, i svi Srbi gde ih ima.
Gospode, blagoslovi!

IZ KNJIGE BANJALUČKOG SVEŠTENIKA SVETISLAVA DAVIDOVIĆA „SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI ( OD 960. DO 1930.)“
ZA VREME PRVIH BANOVA
U Bosni i Humu već je za banova Borića i Kulina (kao i za vladanja njihova savremenika raškoga velikog župana Stevana Nemanje) nadvladao uticaj pravoslavne istočne crkve sa slovenskim bogosluženjem, jer papin poslanik Jovan de Casamaris piše 1203 god. Inocentiju III ovo: ""Noveritis praetera, quod in Regno Bani Culini de Bosna non est nisi unus episcopatus, et episcopus modo mortuus est. Si posset fieri quod aliqius Latinus ibi ponertur.." (Osim toga da znate, da u državi bosanskog bana Kulina nema već samo jedna episkopija, i sad je upravo umro episkop. Ako može biti, da se tu postavi kakav Latin). Iz toga se vidi, da je sve do 1203. godine bio u Bosni samo jedan episkop i da su već tada njezini episkopi i sveštenici bili za istočni obred i slovensko bogosluženje. Pape nijesu mogle pregoriti Bosne i Huma ne samo iz vjerskih razloga, nego i zato što bi izgubile i jurisdikciju nad njima, a iz političkog egoizma pomagali su im i mađarski kraljevi. Tako je nastala u Bosni i Humu ogorčena borba između istočno-pravoslavne crkve, kojoj pripadaše sav narod zajedno sa skoro svima svojim vladaocima i vlastelom, i stranaca-rimokatolika, koji se pojaviše u tim krajevima tek od te borbe, a ona nije bila ništa drugo nego hajka na pravoslavnu crkvu, ili kako je rimokatolici nazivahu "patarensku" da opravdaju svoja krvoprolića i pustošenja. U toj borbi, i za naprijed spomenutih razmirica arhiepiskopa spljetskog i dubrovačkog za prevlast nad crkvom u Bosni, pojavila se je samostalna pravoslavna bosanska crkva između 1190 i 1199. g., kad je Kulin ban sa svojom porodicom i 10 000 najuglednijih podanika prekinuo svaku vezu s papama. Stoga je istorija Bosne naročito od početka XIII stoljeća Do 1463. g. - istorija borbe i istočne i zapadne crkve u tome kraju srpskog naroda; u toj borbi, može se reći, postala je bosanska država, u njoj je živjela i propala.(...)

MATEJ NINOSLAV
Mateju Ninoslavu i pri kraju vladanja prijetila je opasnost od mađarskih spletaka zbog "patarenstva", ali njega i Bosnu ovaj put spasoše Mongoli svojom navalom na Ugarsku, te Bela IV ostavi na miru bosanskog bana, koji umire 1250. g. kao vjeran sin istočne crkve. (...)

INKVIZICIJA U BOSNI I HERCEGOVINI
(...) Papa Bonifacije VIII 1298. g. uvodi ponovo u Bosni i drugim srpskim krajevima inkviziciju, koja je u Bosni, pod zaštitom ugarskih kraljeva izazivala samo vjerske trzavice i oružane sukobe. A avinjonski papa Jovan XXII tuži se 1319. g. banu Mladenu Šubiću na progonstva, upravo uništavanje, rimokatoličkog sveštenstva i rušenja crkava u Bosni, što ih čine "patareni". To potvrđuje, da se rimska crkva nije dotle mogla u Bosni učvrstiti, ali to je bilo i uzrok, što je mađarski kralj Karlo Roberto udario na Bosnu zarobio Mladena, koga je naslijedio ban Stjepan Kotromanić II (1322-1350), sin Stjepana Kotromana I i Jelisavete, kćeri Dragutinove.(...)

KRALJ TVRTKO
Ugarska ni tom prilikom nije postigla za se kakva većeg uspjeha, pa kad je Lajoš ratovao s Litvom i Mljecima, ban Tvrtko potpuno se oslobodi mađarskog tutorstva, i "želeći i hoteći učvrstiti prijesto svojih roditelja" (Nemanjića), kao praunuk kralja Dragutina, "ode u srpsku zemlju" gdje se krunisa u Mileševu na Grobu Sv. Save, 1376. g., "sugubim vijencem", te se po primjeru srpskih vladalaca nazivaše "po milosti Gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Hlmeci zemlji, Doljnim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori, Soli, Podrinju i k tomu". U toj tituli nabrajaju se svi krajevi tadašnje Bosne. Dalje kaže kralj Tvrtko: "i potom načeh s Bogom kraljevati i praviti prestol srpskije zemlje, želaje padšaja sa vazdvignuti i razoršaja se ukrepiti".(...)

SVEŠTENSTVO U BOSNI I HERCEGOVINI
O životu sveštenstva može se reći, na osnovu istorijskih spomenika, da se je odlikovalo pobožnošću i požrtvovanjem u gonjenima za vrijeme rimokatoličkih navala. Ono je bilo iskren prijatelj i savjetnik onih vladalaca koji su voljeli vjeru i otadžbinu; sveštenici su često bili njihovi izaslanici radi pregovora s Dubrovnikom, Mađarskom i drugim državama, a djedovi i gosti, kao patrijarsi i episkopi u Srbiji, prisustvovali su državnim saborima[43]. Narod je također bio neobično odan svojoj "bosanskoj" crkvi, slušao njezine zapovijesti i branio je sa samopožrtvovanjem; volio je pred jačom silom ostaviti zemlju nego li svoje se vjere odreći.
(...)

NADGROBNI SPOMENICI
I na nadgrobnim spomenicima bosanske vlastele i drugih znatnih osoba nalazi se obično znak krsta i riječi: "Va ime Otca i Sina i Svetoga Duha", a najviše su ti spomenici kod pravoslavnih crkava, u grobljima uz njih ili nedaleko od njih. Te srednjovjekovne spomenike s krstovima i natpisima narod i sad zove grčkim ili starovjerskim, naročito u onim krajevima Bosne i Hercegovine, gdje su sami rimokatolici. Značajan je ovaj natpis na spomeniku gosta Mišlena u Puhovcu: A se leži dobri gospodin gost Mišlenko mu biše priredio po uredbi Avram svoe veliko gostoljubstvo. Gospodine dobri kada prideš prid Gospoda našega Isusa jednoga spomeni i nas svoih rabov.

NISU BOGOMILI, NEGO PRAVOSLAVNI
Što se vidi iz svega toga, jasno je: bosanska crkva nije bila bogumilska, patarenska i jeretička, nego istočno pravoslavna, a s pravom ističe Glušac u svojoj raspravi, da niko u Bosni za vrijeme njene samostalnosti ili za seoba iz nje u druge krajeve nigdje i nikada nije zabeležio kakve bogomile ili kakve patarene, i da ih je bilo, spomenuti bi bili bar gdje u domaćim izvorima, ili kod stranih pisaca poslije 1463. god. Ime "patareni", kojim su osobito Dubrovčani u svojim latinskim ispravama nazivali sveštenstvo i vjerne bosanske crkve, značilo je isto što i pravoslavni hrišćani, a ta su imena miješali i rimokatolički misionari. Stoga objektivno kaže Vid Vuletić Vukasović: "Konavljane je pokatoličila republika dubrovačka pa Ston i Rat, a i sada se kaže, da su Oraćani i Stonjani bili pravoslavni, te su ih misionari, po ondašnjem običaju, prozvali bogomilima ili patarenima.“ Franjevci su patarenima nazivali pravoslavne od svog dolaska u Bosnu, iz koje ih je, 1344. g. radi propagande - i opet protiv "patarena" (!) - pozvala u Ston dubrovačka vlada. Majkov također veli, da su rimokatolici pod imenom "maniheja" i "patarena" često razumijevali sve pravoslavne u Bosni. Pravoslavne i patarene miješaju i srednjovjekovni rimokatolički pisci, a to su činili i Mađari, da opravdaju svoje navale i pretenzije na Bosnu kao zaštitnici rimokatoličke vjere. Upada u oči, da Mađari niti govore o patarenima niti dižu na njih krstaških ratova za vrijeme kralja Tvrtka I (od 1376 do 1391. g.), kad je Bosna bila najmoćnija i kad se je upletala u mađarske stvari (u Hrvatsku i Dalmaciju). Međutim, bosanske vjerske prilike tada bijahu iste kao i prije. Pape su bile krvo informisane o vjerskom stanju u toj zemlji, ali im to nije smetalo, da pokušaju ostvariti svoje težnje za vlašću. Po mišljenju učenog episkopa dra Nik. Milaša razlika između "bosanske" i ostale pravoslavne crkve bila je samo formalnog karaktera i u sporednim pitanjima, najviše u ustrojstvu i bogosluženju, dakle i po njegovu uvjerenju i "bosanska" crkva bila je pravoslavna; to mišljenje najbolje odgovara istini i slaže se s domaćim izvorima. I Milaš veli, da su se u govoru i pisanju zapadnih misionara miješale riječi "bogomili" i "patareni" sa riječima pravoslavni, istočni hrišćani. Tako se je Milaš složio s Petranovićem, koji je pravilno riješio pitanje bosanske crkve, a odbacio pogrješno mišljenje sviju onih istorika, koje su zaveli na krivi put strani tendenciozni izvori, ili nijesu poznavali domaće bosanske. Naziv "patareni" (taj izraz kao ni riječ "bogumili" ne nalazi se ni u jednom domaćem izvoru, što je od velike važnosti), koji su Dubrovčani kao rimokatolici upotrebljavali za vjerne bosanske crkve. Glušac tumači njenim vjerovanjem o ishodu sv. Duha samo od Oca, - eh Patre, koje je osudila zapadna crkva na spljetskom saboru 1059. g., na kome je zbog slavenskog bogosluženja i toga pravoslavnog učenja sv. Metodija proglasila jeretikom, a "bosanska" crkva kao istočna nije nikad priznavala dodatak "Filique". Ne zaboravimo, da su slovenske apostole sv. Ćirila i sv. Metodija njemačko-latinski sveštenici još u IX vijeku nazivali jereticima, a pape Hadrijan II i Jovan VIII proglasiše ih za pravoslavne. Pa ipak su ti apostoli ostali za spljetski sabor (u XI stoljeću) - jeretici. Osim toga Dubrovčani su uvijek razlikovali bosanske poslanike sveštenike od poslanika - svjetovnjaka, jer su ove latinski nazivali "laici" a prve "patareni" da ih razlikuju od bosanskih franjevaca, koje su zvali "fraters", kako se oni i sad nazivaju. I pretsjednik bazelskog sabora (1431-1447) kardinal Ivan Stojković preko dubrovačkog vijeća poziva bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka II i velikaše Sandalja Hranića i Radoslava Pavlovića (uz srpskog despota Đorđa Brankovića) radi sjedinjenja istočne i zapadne crkve, jer je Stojković dobro znao kao naučnjak i rođeni Dubrovčanin, da su i bosanska i srpska crkva po vjeri jedna i ista istočna pravoslavna crkva.

SRBI SU U CRKVI OD ISTOKA
Gnostici, manihejci i pavlovci, masalijani, bugarski bogumili, babuni, zapadni patareni, katari i albigenezi odbacivali su pravoslavno hrišćansko učenje o Sv. Trojici, vaplođenju, stradanju, vaskrsenju i vaznesenju Hristovu s pravim ljudskim tijelom, nijesu priznavali Sv. Bogorodice i svetitelja ni starozavjetnih proroka, prezirali su tajne, krst, ikone, mošti, zakletvu, nijesu imali molitava za duše umrlih, crkava kao mjesta za bogosluženje nijesu gradili, niti su priznavali jerarhije s tri stepena kao ni praznika i svetih, pa ni krsnog imena. Bogumilska nauka bila je dualistička, a u vjerskom učenju bosanske crkve i njenih krstjana nema ni spomena o borbi Mihaila-Hrista s bratom Satanailom, niti o preziranju materije kao stvora zlog duha (sr. povelju vojvode Pavla Radinovića od 25. maja 1397. g. u kojoj Hrista naziva "jedinorodnim" sinom Božjim; Miklosich, Monumenta serbica str. 229). A kao što smo vidjeli iz bosanskih povelja, Hvalova rukopisa i testamenta gosta Radina, kako i po znacima i natpisima nadgrobnih spomenika, starima crkvama, crkvinama i grobljima uz njih, još od početka HIII stoljeća do 1463. g. (od Kulina bana do smrti kralja Stjepana Tomaševića), bosanska crkva, kojoj i pokraj krstaških ratova i kolebanja vladalaca pripadaše ogromna većina naroda u Bosni i Humu (ili "Hercegovini" od vremena hercega Stjepana Vukčevića, 1448. g., neprekidno i tvrdo se držala svega onoga, što su gore pomenuti istočni i zapadni jeretici odbacivali. Ovdje napominjemo, da su bosanski krstjani sa simpatijom dočekali pravoslavnog cara Dušana, kad je 1350 i 1351. god. ratovao sa banom Stjepanom Kotromanićem, koji se je tada vjerski kolebao (Klaić, Poviest Bosne, str. 139), a protiv rimokatoličke najezde uvijek su se očajno i složno borili. Iz svega toga ovaj je zaključak: bosanska crkva učila je isto što i srpska i ostale avtokefalne pravoslavne crkve; njihovi osjećaji bili su isti.

VASO GLUŠAC: PRAVOSLAVNI, A NE BOGOMILI
DONJI KRAJI SU BOSANSKA KRAJINA
Današnja Bosanska Krajina, koja se u srednjem veku zvala Donji Kraji, bila je naseljena isključivo članovima „bosanske crkve." To se lepo vidi iz povelja bosanskih vladara, koji su u tim krajevima nekoj vlasteli poklanjali župe i sela. Te župe i ta sela bila su naseljena članovima „bosanske crkve", jer se ona izričito spominje kao čuvarica i zaštitnica tih vladarskih darova. Tako na pr. ban Stepan Kotromanić i sinovac mu ban, a kasnije kralj, Tvrtko poklanjaju nekoj vlasteli poimenice mnoga sela u Donjim Krajevima, koja i danas postoje i to u srezovima: Ključkom, Sanskom, Varcarskom, Jajačkom, Bugojanskom, Kotor-varoškom, Banjalučkom i Tešanjskom. Gotovo ista sela ponavljaju se i u poveljama kralja Stefana Tomaša. Dakle ta sela koja se spominju u poveljama 14. i 15. veka ne samo da i danas postoje, nego su i danas u velikoj većini slučajeva naseljena pravoslavnim elementom. Pre za vreme bosanske samostalne države stanovnici tih sela bili su pripadnici „bosanske crkve," što se jasno vidi iz gore spomenutih vladarskih povelja. A ako se zapitamo, da li su današnji stanovnici tih sela potomci onih starih stanovnika iz vremena 14. i 15. veka, odnosno, da li su današnji pravoslavni Srbi u tim selima potomci onih pripadnika „bosanske crkve," — držim da se može pod sigurno odgovoriti, da u većini slučajeva jesu. Kao razloge za to, navodim ovo: da su po osvojenju Bosne od strane Osmanlija ti pripadnici „bosanske crkve" listom prešli na islam, uveren sam, da bi danas u svima tim selima stanovnici bili islamske vere, jer ih osmanlijska uprava ne bi terala sa njihova poseda, pa mesto njih dovodila i naseljavala pravoslavne Srbe i to, kako hoće neki bivši zvanični austro-mađarski istoričari — čak iz Srbije. (...)

IMENA SELA
Pogledajte samo karakteristična i neobična imena sela, koja se spominju još u prvoj polovini 14. veka, pa i danas-postoje pod tim istim imenima. Na primer : Peći, Prisjeka, Kozica, Sanica, Bravsko, Pišćenica, Srijeda, Vrbljani, Dobrnja, Čečava. Sva ova navedena sela i danas su naseljena isključivo pravoslavnim Srbima.

TRADICIJA MUSLIMANA
A međutim sva tradicija bosanskih muslimana starosedelaca, slovenskog porekla, — čisto je pravoslavna. Oni na pr. i danas, kao muslimani, na neki način svetkuju neke pravoslavne svece kao: Ilin-dan, Đurđev-dan, Ognjenu Mariju i t. d. Može se reći, da gotovo nema muslimanske kuće, u kojoj se na neki način ne proslavlja Đurđev-dan. Setimo se samo na taj dan onih izleta po okolici varoši, kićenja kućnih i avlijskih vrata cvećem i miloduhom, vezanja ljuljaški, pa devojačkog sviranja uz harmonike i veselog pevanja po cvetnim baščama i voćnjacima. Sve ono, što veseli mlada srca pravoslavnih Srba, kad osvane Đurđev-dan, — to isto vidimo i na licu muslimanske mladeži. Pa je li to slučajno ? Ja lržim da nije. Ostali su to običaji od starine, pa se čuvaju i danas.

Osim toga u po nekoj staroj muslimanskoj porodici sakrivale su se i čuvale ikone krsnoga imena, a još i danas u nekim porodicama živi tradicija, ko su im bili njihovi pravoslavni pradedovi. Tako na pr. Rizvanbegovići pripovedaju, da su potomci Ivana i Đurđa Crnojevića, a muslimanska porodica Opijači u selu Crnićima, u stolačkom srezu, ponose se time, što potiču od stare hercegovačke vlasteoske porodice Miloradovića. Pre desetak godina bio je još u životu neki Hamza Opijač, koji bi običavao reći, kad bi prolazio pokraj stare srednjovekovne pravoslavne crkve na Ošanićima kod Stoca: „Ovo je zadužbina mojih djedova!" Tradicija kaže, da je tu crkvu podigao Hrabren Miloradović.

Dakle i tradicija, gde je ima, pravoslavna je, a ne bogomilska.

KO JE BRANIO I BRANI VERU
Pa bi li bilo moguće, da baš bez ikakva traga nestane tako jake i organizovane „bosanske crkve", koja se kroz nekoliko vekova borila i branila protiv nasrtaja rimskih papa i ugarskih kraljeva? Ne, apsolutno nije moguće. Ta crkva živi i danas. Nju sačinjavaju i čuvaju pravoslavni Bosanci i Hercegovci, koji su je čuvali i branili i u srednjem veku.

Preuzmite kompletnu knjigu: Download (1.4mb PDF)

др Vladimir Dimitrijević